Isus svojim prispodobama uvijek šokira slušatelje jer kraj svake od tih priča obično nije onakav kakvim ga slušatelji očekuju. Zašto Isus koristi ovakav stil? Zato što svoje slušatelje želi potaknuti na promjenu. A promjena nije moguća ako ih priča ne dotakne toliko snažno da počnu razmišljati o svome dotadašnjem načinu življenja ponašanja i počnu ga propitkivati.

Upravo je danas pred nama jedna takva prispodoba koju Isus upućuje onima koji se smatraju pravednicima. Njima počinje pričati o dva čovjeka: o farizeju i grešniku. Obojica su se u isto vrijeme našla na istome mjestu. Bili su u Hramu i molili su. Svatko na svoj način.

Farizej je stajao uspravno i zahvaljivao što nije kao drugi, napose što nije kao carinik. Nije govorio Bogu što ili tko on jest nego je bio naglašavao što ili tko on nije. I za to je čak zahvaljivao. Zatim je izrekao koliko puta u tjednu posti i koliko daje od svoga dohotka za potrebite. Umjesto da s Bogom razgovara, jer je zbog toga i došao u Hram, on podnosi izvješće o sebi i svojim djelima. Farizej izgleda poput naduta i samodostatna čovjeka koji sam donosi sud o sebi i drugima. Ističe svoje „kreposti“ koje su mu zapravo bile obveza.

Carinik u Hramu moli izdaleka. Čak se ne usudi ni očiju podignuti prema nebu. Udara se u prsa i govori: „Bože, milostiv budi meni grešniku!“ Ovim riječima ispovijeda svoju grešnost. Molio je iskreno. Nije imao potrebu ništa uljepšavati. Zavapio je Bogu da mu se smiluje jer je grešnik. Osjeća se nedostojnim prići bliže jer je svjestan da je svojim životom i djelima daleko od Boga. Upravo to njegovo priznanje grešnosti je dovoljno za pokret Božjega milosrđa prema njemu. U njegovu životu ima mjesta za Boga kojemu ne trebamo podnositi izvješće jer mu je sve znano o nama, nego mu treba naša iskrenost i priznanje da bez njega ne možemo, da smo izgubljeni zbog udaljenosti od njega što je uvijek posljedica grijeha koje činimo mišlju, riječju, djelom i propustom.

Današnje nas evanđelje potiče da na temelju molitvenih stavova farizeja i carinika razmislimo kakva je naša molitva. Je li ona razgovor s Bogom ili je podnošenje izvješća, pritužbi i žalbi samome Bogu? Što i kako mu govorim o sebi i drugima? Zašto i kada dolazim pred Boga da bih provela vrijeme u razgovoru s njim?

„Carinik siđe opravdan kući svojoj. Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.“ Ovim riječima Isus završava prispodobu, ali to nije kraj. Kraj priče početak je razmišljanja i promjene koja treba proizaći iz spoznaje vlastite grešnosti i nedostatnosti za što nam je uistinu potrebna istinska poniznost.

Razmišljanje uz evanđelje XXX. nedjelje kroz godinu (Lk 18,9-14), god. C