Sam početak Isusovog javnog djelovanja, smješten u Galileju (Mt 4,12-23), stavlja pred čovjeka dvostruki poziv.

Isus propovijeda u Galileji, rubnom dijelu Izraela, koju još Izaija naziva poganskom. U Izaijino je vrijeme Galileja bila okružena stranim silama s triju strana, pa je ona najbliže bila poganima i poganskom utjecaju. Ovim najudaljenijim dijelovima Izraela, području plemena Zebulonova i Naftalijeva, Izaija naviješta spasenje koje se ima ostvariti u budućnosti, a kojemu se već sada imaju svi radovati. Najavljuje jarku svjetlost koja će obasjati ovaj mrkli kraj smrti. Evanđelist ispunjenje ovog proroštva vidi u Isusu, te ga kao takvog prenosi. Isusovo propovijedanje polazi od poganske Galileje, a poziva na obraćenje (usp. Mt 4,17). On time odmah na početku pokazuje da njegov poziv nije rezerviran samo za židove, nego za sve narode. Poziv je ovo na novost života, poziv ljudima, narodima, svakom čovjeku da promijeni sebe, napravi zaokret, omekša svoje srce i otvori ga jer se približilo kraljevstvo nebesko. Taj je poziv opći poziv. Upućen svima, ovaj poziv uz sebe veže još nešto univerzalno: dolazak kraljevstva nebeskoga koje neće biti ograničeno na neko mjesto ili određene ljude. Božje kraljevstvo obuhvaća sva stvorenja, bez obzira prihvatio ga pojedinac ili ne. Kraljevstvo nebesko dolazi svima i zato su svi pozvani na obraćenje kako bi radosno živjeli već sad, a u punini radosti kada kraljevstvo dođe.

Drugi poziv jest poziv koji Isus, kako je zapisano u evanđelju, upućuje četvorici prvih učenika: „Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi.“ (Mt 4,19) Petar, Andrija, Jakov i Ivan brzo ostave ono što imahu i pođoše za njim. Spremno su odgovorili na Isusov poziv, a sve što je on rekao bilo je da krenu za njim jer će ih učiniti ribarima ljudi. Poziva ih da budu njegovi učenici, da idu putem kojim on ide, da ga slijede. I oni ostaviše sve, oca i mreže, bez pitanja, bez sumnji, krenuše za njim, bez ikakvih uvjeta, kako bi išli tamo gdje on ide. Ovaj poziv Isus upućuje svakom čovjeku, svakome se obraća znajući mu ime, pozivajući da ga slijedi, da bude njegov učenik. Da bi čovjek postao Isusov učenik, mora odgovoriti na njegov poziv. Tada on može spremno ostaviti sve što ima i biti ribar ljudi, loviti ljude ne običnim mrežama koje treba krpati, nego nerazderivim mrežama, i to za kraljevstvo nebesko.

Isus je obilazio Galileju, propovijedao evanđelje o kraljevstvu nebeskom, liječio bolesne i nemoćne. A učenici su išli za njim. Gdje je Isus prošao, tamo je kraljevstvo zasijano jer su Isus i njegovi učenici već živjeli radost spasenja koje je on, kao svjetlost o kojoj govori Izaija, donio svim krajevima. Radost spasenja donosi i nama, pozivajući nas najprije na obraćenje jer se približilo kraljevstvo nebesko. Kada se obratimo, dopustimo promjenu našeg srca kako bi i mi živjeli kao dionici Božjeg kraljevstva, onda čujemo da Gospodin svakog od nas zove, znajući naše ime, da i mi nasljedujući njega, idući gdje on ide, živeći kako on živi svjedočimo novim naraštajima i lovimo ljude nerazderivim mrežama kraljevstva nebeskog.

Razmišljanje uz evanđelje III. nedjelje kroz godinu (Mt 4,12-23), god. A