Je li ovo postalo već "novo normalno"?
Da nam je netko prije godinu dana rekao da ćemo hodati, putovati, raditi, kupovati, učiti s maskama na licu, rekli bismo mu da je luđak. Ponekad smo se smijali turistima s Istoka koji su s kirurškim maskama na licima obilazili naše znamenitosti. A sada je to i naša stvarnost.

Ne pozivam na nenošenje maski i bojkot preporuka, ali razmišljam o tomu kako ljude uopće nije teško "staviti u red i uniformirati". Potreban je samo neki izvor straha. A čega se ljudi današnjice najviše boje? Smrti, patnje i nemogućnosti potpunoga i stalnoga kontroliranja svega oko sebe: zemlje, neba, prirode, drugih ljudi, a napose bolesti za koje još nema lijekova...

Razvoj i napredak različitih tehnologija učinio je ljude današnjice "polubogovima" koji mogu programirati, predviđati promjene, stalno nešto unaprijed prebrojavati, napraviti i proizvesti koješta jer je sloboda shvaćena kao individualno pravo tj. kao pravo u kojemu onda glavnu riječ ima pravno snage/pravo moći.

Odavno se zaboravilo da nije isto "znati činiti i moći činiti" na što je svojevremeno ukazivao Joseph Ratzinger/Benedikt XVI. U ovome je kontekstu upozoravao da silna mogućnost razvoja, proizvodnje i stvaranja može postati početna točka neizbježne štete za čovjeka i svijet.

Tko zna koliko je u minulim godinama uloženo novaca u razna ispitivanja i eksperimente koji nisu bili za dobro ljudi, koji su možda postali neka vrsta "biološkog oružja" u rukama nekih zanesenih kojekakvim ideologijama koji ne mogu sagledati moguće posljedice svoga rada i pokusa te "nisu uspjeli ovladati" onim što su proizveli. Možda je baš koronavirus jedan od takvih proizvioda. Bespotrebno je raspravljati o njegovoj (ne)opasnosti. On je tu. Njegove su posljedice vidljive svuda po svijetu i pogodile su cijeli svijet, ali naravno nisu pogodile na isti način sve ljude u različitim zemljama.

Koronavirus, iako nevidljiv i nepredvidiv, prouzročio je velike promjene kako, nažalost, na organizmima teško oboljelih, tako i na licima, dušama onih koji su cijelo ovo vrijeme imali sreću "ostati negativni" ili su pak prošli s blažim simptomima. Tko će sagledati sve one posljedice koje će se očitovati tek kasnije?

Ovo vrijeme će ostaviti tragove na životima mnogih ljudi i to na različitim područjima. Obiteljska okupljanja, posljednji ispraćaji, godišnji odmori, završetak školovanja, gubitak ili pronalazak posla, razne proslave, susreti s prijateljima, rođenje novih članova u obitelji, polazak u vrtić i školu... sve je to izgledalo drukčije nego inače, sve s nekom dozom opreza... Nadam se da ćemo se zaželjeti "starih normalnih susreta i proslava", života bez stalnog opreza da ne prenesemo virus (za koji često neki oboljeli ni ne znaju da ga imaju). 

Nakon ovoga virusa trebat će nam novi virusi i to virusi: nehinjenog ljudskog zajedništva, iskrenog prijateljstva, radosnih susreta, dobrote, suosjećanja, sjedinjenosti s Bogom i onda kad nam ne ide onako kako smo željeli i molili. Treba nam, prije svega virus ljudskosti. Ta nemožemo živjeti kao izolirane individue. Ništa nam ne može nadomjestiti ljudsku blizinu. Ni posjedi, ni avanture, ni društvene mreže. Smisao života nije u imati nego u biti. A kako je teško biti! Biti postojan, pribran i hrabar u povoljnim i nepovoljnim vremenima, u imanju i neimanju, u izolaciji i u normalnom životu.

Iz ovoga vremena i iz svih (ne)prilika možemo izvući pouku. Prije svega da je vrijeme podložno promjenama te da jedini kojega ni vrijeme ni promjene ne dotiču je sam Bog. Na njega se uvijek možemo osloniti, njemu sve povjeriti, od njega tražiti pomoć i kod njega naći utočište. Njega molimo da ovo vrijeme, koje je naše vrijeme, bude vrijeme blagoslova,  obraćenja, duhovne obnove i novoga vala svetosti pojedinaca i cijele Crkve.

"Nauči nas dane naše brojiti,
da steknemo mudros srce.
Vrati se k nama, Gospodine! Ta dokle ćeš?
Milostiv budi slugama svojim."
(Ps 90,12-13)