Liturgijska godina završava svetkovinom Krista Kralja koju ćemo proslaviti sljedeće nedjelje. Iz tog razloga u posljednjim nedjeljama kroz godinu liturgijska čitanja potiču vjernike na promišljanje o kraju ljudskog života na zemlji, dozivaju u pamet one trenutke kada će biti potrebno srediti račune i iskazati spremnost na Gospodinov dolazak. Tako smo prošlu nedjelju slušali prispodobu o mudrim i ludim djevicama, dok danas sveti Pavao govori o Danu Gospodnjem kao kradljivcu, a evanđelje o gospodaru koji dolazi riješiti račune sa svojim slugama. Iz svega navedenog čini se da nam se pred očima spontano rađa slika Boga koji dolazi s namjerom da nešto oduzme, ukrade, optuži, ispita što nismo učinili. No pravo je zapravo pitanje izvire li takva interpretacija iz naših predrasuda, iz naših iskrivljenih slika o Bogu nastalih pod utjecajem čudnih odgoja, duhovnosti, straha, skrupula.

Istina je, današnji evanđeoski ulomak donosi sliku gospodara koji traži račun. Ipak, taj gospodar ne dolazi nešto oteti, optužiti, već dolazi pitati kako stojimo s onim što nam je bilo darovano, kako stojimo s onim što nije naše, već njegovo. Gospodar je naime prije odlaska na put razdijelio ne tuđa, ne naša, već svoja dobra slugama, i to svakome prema njegovoj sposobnosti. I dok su prva dvojica slugu umnožili povjerene im talente, treći sluga započinje svoju priču ovako: „Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!“

Dakle, ono što je posljednjeg slugu spriječilo da umnoži dar jest upravo neka njegova vizija gospodara, rekli bismo neki njegov „film“ koji je on u svojoj glavi „vrtio“ o gospodaru i koji ga paralizirao. K tome, ono što je još tužnije, ne samo da nije umnožio talenat, već taj jedan jedini talenat kojeg je primio nije ni uživao. Zakopao ga je u zemlju. Nije mu ni za što služio. Ispalo je kao da ga nikad nije ni imao. Gospodar je takvom sluzi rekao „Slugo zli i lijeni!“, dok je onoj dvojici prije rekao „Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti!“. Ovakva dva različita odgovora daju nazrijeti pravi razlog gospodarevog dolaska: postaviti nas nad mnogim, dati nam još više, povjeriti nam ono što je još dragocjenije. Tome u prilog govore mnoge druge prispodobe u kojima gospodar priprema gozbu za uzvanike. Čini to sa željom da ih počasti, razveseli, obdari vlastitom prisutnošću i darežljivošću, zaodjene svojom ljubavlju i spasenjem. Nažalost, uvijek se nađe netko tko ne želi ući, tko se ne želi odazvati, tko ne želi surađivati.

Ukoliko ove talente promotrimo ne u materijalnom smislu, već pod prizmom dara primljenog na krštenju, tada shvaćamo da gospodarev dolazak nikada ne možemo izjednačiti s pitanjem: „što nisi učinio?“ (tako naime mi procjenjujemo druge, po onome što nisu, pa ta ista pitanja „stavljamo u usta“ samome Bogu). Gospodarev dolazak znači prije svega pitanje: „što si učinio, reci mi, razveseli me?“, „što si učinio sa darom Duha Svetoga kojega si primio na krštenju; dao sam ti sve što sam mogao, sam božanski život, što si s njim učinio?“ Pokušajmo danas razmisliti kakav bismo odgovor dali imajući na pameti da je jedini nemogući odgovor „status quo“ tj. „ništa“. Jer u duhovnom životu nema stajanja. Ili, surađujući s Duhom Svetim, rastemo u sinovstvu, ili zagušujući i ušutkujući ga, svoj život obezvrjeđujemo svodeći se na robove.

Razmišljanje uz evanđelje XXXIII. nedjelje kroz godinu (Mt 25, 14-30); god. A