Približilo se vrijeme svadbe. Već se znalo među svijetom da se ima slaviti svadba. Znalo je to i deset djevica koje se pripremale za taj događaj. A kad je došlo vrijeme, kada je napokon došao taj dan pođoše u susret zaručniku. Sa sobom uzeše svoje svjetiljke. Zar je svjetiljka dovoljna za jedan takav svečani događaj? Što predstavlja svjetiljka? Djevice na svadbu ne nose ništa drugo. One će na svadbi biti ures zaručniku, kao što su nama danas na svadbama djeveruše ures mladoj. Njihovo ih djevičanstvo čini posebnima. One su svome životu dale smisao time što su se opredijelile za to da budu djevice. Da budu ures zaručniku. Zato je njima dovoljno sa sobom nositi svjetiljke. Svjetlo koje sa njih svijetli osvjetljava njihovu ljepotu, pokazuje njihovo lice. Još važnije svjetlo koje nose približava se zaručniku i osvjetljava njega, pa onaj tko vidi svjetlo, zna da je zaručnik blizu.

Zaručnik je okasnio. Djevice su čekajući zadrijemale i pozaspale. A onda o ponoći nasta vika: „Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!“ Sve se uskomešalo. Dolazi onaj kojega su čekale. Dolazi onaj koga trebaju osvjetljavati i pokazivati svojim svjetlom. Brzo su ustale i uredile svoje svjetiljke. I tu izlazi bolna spoznaja na vidjelo. Od deset djevica, koje su došle dočekati zaručnika, samo pet ih je sa sobom u posudama uzelo ulja. Ostalih pet nije imalo ulja osim onoga u svjetiljkama, a tome se već bližio kraj. Što napraviti? Ne mogu im ni dati od svoga ulja, jer onda ni njihove svjetiljke ne bi izdržale, ni njihove svjetiljke ne bi mogle osvjetljavati zaručnika i javljati svima svojim svjetlom da je u došao. Brzo pohitaše kupiti ulje. I uspjele su ga pronaći kod nekog od trgovaca, ali dok su se vratile, zatvorila su se vrata. Zvale su i dozivale. Ali zaručnik ih nije prepoznao. Zašto? Pa svih je deset jednako pozaspalo. Svih se deset uskomešalo kad su čule da zaručnik dolazi. Svih deset je uredilo svoje svjetiljke. Ali razlika je u ulju. Pet je djevica mudro razmišljalo o dolasku zaručnika. Znale su kako je potrebno mnogo ulja da bi svjetiljke mogle gorjeti sve dok zaručnike ne dođe. Pa to su one jedino i čekale. Svoje su dane prema tome uredile. Zato im i nije propustilo ponijeti dovoljno ulja. A ostalih pet bijaše ludih. Nisu se pripremile. Voljele su svadbe, ali za ovu se nisu ništa posebno spremile. Kad je ponestalo njihovog ulja, otiđoše ga kupiti. Ali nije bilo dovoljno. Jer je upravo u ulju razlika.

I nama dolazi Zaručnik, a mi ga svi kao djevice kojima je jedini smisao biti ures na njegovoj svadbi čekamo. Da bismo mu bili ures moramo urediti svoje svjetiljke. I moramo ponijeti dovoljno ulja. Po ulju nas Zaručnik naš, Isus Krist raspoznaje. Maslinovo? Suncokretovo? Ne! Nego ulje dobrih djela! Dobra djela su ono što daje da naša svjetiljka gori i pokazuje naše lice – lice onih koji pripadaju Kristu. Naša djela koja mirišu na ljubav i milosrđe drugima će svjedočiti, osvjetljavati Krista. I kad dođe dan svadbe, Dan Gospodnji on će nas po našim djelima, po ulju koje nosimo sa sobom raspoznati. To se ulje ne može kupiti. Ono se može jedino polako kroz život u posudu sakupljati.

Razmišljanje uz evanđelje XXXII. nedjelje kroz godinu (Mt 25,1-13), god. A