Divljenje bez prijetvornosti; poniznost koja ne zna za glumu; veličina koja se ne nadima! Ovakvim riječima mogli bismo opisati lik Ivana Krstitelja koji, po tko zna koji put, čitavim svojim bićem potvrđuje da je glas, a ne Riječ; svjetiljka, a ne Svjetlo; prijatelj Zaručnikov, a ne Zaručnik. I pritom se ne čini nimalo frustriran! Ugledavši Isusa koji je prolazio, govori naglas, pred svojim učenicima: „Evo Jaganjca Božjega!“ Moći priznati istinu o drugome, tuđu veličinu, bez straha da ćemo time mi nešto izgubiti, lekcija je koju danas ponavljamo družeći se s Ivanom. Možda je pretpostavljao, a možda i nije, da će njegova dva učenika poći za Isusom čuvši takvo njegovo svjedočanstvo. Kako god bilo, pokazao se kao onaj koji nije zatvoren u vlastiti svijet, koncentriran na sebe, svoje uspjehe, brojem vlastitih sljedbenika i njihovim priznanjem. Upravo suprotno. Učinio je sve kako bi ukazao na Onoga koji dolazi i kako bi k njemu priveo sve svoje. Moći ne zalijepiti se i ne zaljubiti se u svoju ulogu – svećenika, časnih sestara, roditelja, direktora, profesora, influencera, upravitelja, sportaša, političara, propovjednika – jer uloge ne zadovoljavaju ni naša ni tuđa srca – već biti svjestan da su uloge tu kako bi dovele k onome koji jedini može zadovoljiti ljudsko srce upravo zato što ne igra uloge, već daje svoj život za sve nas koji manje ili više glumatamo. Upravo se to uči u školi Ivana Krstitelja.

A da ljudsko srce uistinu treba pravi dom, a ne tek privremeni koji mi možemo ponuditi, govori sljedeći događaj o kojemu danas čitamo. Isus upita onu dvojicu: „»Što tražite?« Oni mu rekoše: »Rabbi« – što znači: »Učitelju – gdje stanuješ?« Reče im: »Dođite i vidjet ćete.« Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura.“ Sat i minute se pamte samo onda kada je u pitanju život. I doista ova dvojica ušavši u Isusov dom napokon se osjećaju živo. Ostali su kod Isusa. Ostali su jer su prepoznali da je On taj, da je ispunjenje svega što su tražili, svega za čim su išli. Smisao potrage jest „UĆI, OSJETITI, DOŽIVJETI“, a ne tek „znati“. Inače bi bilo dovoljno čuti da je Isus Jaganjac. Ali ne, bilo je potrebno krenuti, biti s njim, upoznati ga. Alojzije Stepinac govorio je „U ljubavi prema hrvatskom narodu neću se dati ni od koga natkriliti”. Ne dajmo se natkriliti u ljubavi prema domovini. Ali ne zaustavljajmo svoj pogled samo na ovu našu prekrasnu zemlju, prekrasnu jer su mnogi životi u nju utkani. Ne dajmo se ni od koga natkriliti u poznavanju Onoga koji je naš pravi dom. U poznavanju kažem, ali ne onom do kojeg dolazimo pomoću informacija, već po onom koje dolazi iz ljubavi. Čitajmo Božju Riječ. Dopustimo joj da nas oblikuje, da nam govori o sebi, da u nama zapali ljubav koja daje istinsko znanje, ono znanje koje nadilazi informacije o Bogu te uvlači u živi odnos s njim.

Tek tada bit ćemo kadri učiniti ono što je učinio prema današnjem evanđelju učenik Andrija. Osjetivši što znači „biti doma“ u susretu s Isusom on brže bolje kreće u potragu za svojim bratom Šimunom govoreći mu: „Našli smo Mesiju!“ te ga odvodi k njemu. U tome je ljubav. Tako se iskazuje ljubav onima koje volimo: odvodeći ih k Isusu. Andrija je zapravo time pokazao da je vrlo uspješno položio ispite u Ivanovoj školi. Jer kao što je njega Ivan nesebično doveo do Isusa, sada on to isto čini za svoga brata. Pođimo i mi i činimo tako: u radosti, ljubavi, slobodi, poniznosti jer nemamo ništa, a da to prethodno nismo primili. „Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?“ (1 Kor 4,7). Ili kako kaže Pavao u istoj poslanici koju slušamo danas u drugom čitanju: „Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!“ (1 Kor 6,19-20).

Razmišljanje uz evanđelje 2. nedjelje kroz godinu (Iv 1, 35-42); god B.