Današnji evanđeoski ulomak kombinacija je dvaju različitih odlomaka. Zanimljivo je da evanđelist Marko poziv prvih učenika smješta uz početak Isusovog javnog djelovanja tj. propovijedanja evanđelja Božjega/Božje radosne vijesti. Radosna vijest je, kako je Marko označio na početku svoga evanđelja (Mk 1,1), sam Isus, Sin Božji. Stoga je jedino on legitimni prenositelj Božje poruke.

Isusovu nastupu prethodi Ivanovo povlačenje. Ne zna se točan dan niti datum kada se to dogodilo. Vrijeme početka njegova propovijedanja vrijeme je blizine kraljevstva Božjega, a da bi se ono ostvarilo već na zemlji potrebno je poslušati Isusov poziv, obratiti se, promijeniti životno ponašanje/razmišljanje i (po)vjerovati evanđelju/radosnoj vijesti.

Nakon ovoga poziva na obraćenje i vjeru slijedi povijest poziva prve četvorice učenika. Nemoguće je nasljedovati Isusa i biti u njegovoj školi ako nismo spremni na promjenu ponašanja/razmišljanja i ako nismo kadri (po)vjerovati mu. To se pokazalo i u životima Isusovih prvih učenika.

Svaki poziv ima svoju povijest i krije neku posebnu priču. Evanđelist Marko poziv prvih učenika opisuje u dvije paralelne priče o pozivu dva para braće. Ako nismo pažljivi pri njegovu slušanju/čitanju, olako nam mogu promaknuti neke pojedinosti koje čine razliku u pozivu Andrije i Šimuna te Jakova i Ivana.

Ono što je zajedničko svoj četvorici je mjesto susreta s Isusom i trenutak poziva. Nisu oni tražili Isusa, nego je on njih ugledao prolazeći uz Galilejsko jezero. Možda je on više puta tako šetao i promatrao ih. U trenutku Isusova prolaza oba para braće bili su zaokupljeni svojim poslom. Andrija i Šimun su ribarili na jezeru, a Jakov i Ivan su u lađi krpali mreže, pripremali svoje oruđe za rad. Bili su, dakle, na istome mjestu, ali nisu radili isti posao.

Najprije je pozvao Šimuna i Andriju, a malo zatim Jakova i Ivana. Taj je poziv izrečen kao zapovijed: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!« (Mk 1,17) Do sada su bili ribari, a sada će biti ribari ljudi. Njihove dosadašnje kompetencije su važne i povezane su s novim poslanjem. Kao da ih sam Isus time motivira i uklanja im strah od novoga jer im daje do znanja da oni neće prestati biti ribari. Čekaju ih novi izazovi na nekim drugim „jezerima/morima“.  

Njihove su reakcije na poziv zapanjujuće i vrlo su identične. Šimun i Andrija odmah ostave mreže i pođu za njim. Očito su jedino one bile u njihovu vlasništvu. Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, su ipak ostavili malo više. Oni nisu ostavili samo posao, nego i oca tj. obitelj. Budući da su imali lađu i nadničare, za pretpostaviti je da su materijalno bili bolje situirani od Šimuna i Andrije. Radikalnost njihova odaziva ublažena je time što njihov otac ipak nije ostao potpuno sam već s nadničarima što može biti naznaka da će se „obiteljski posao“ bez njih moći nastaviti.

Šimun, Andrija, Jakov i Ivan imali su važnu ulogu u krugu dvanaestorice Isusovih učenika i u ranoj Crkvi. Stoga su oni izvrsni primjeri, kako prvim kršćanima tako i nama danas, radikalnosti životne promjene koju donosi i provocira Isusov poziv. S jedne strane njihov poziv u paru proturječi našim današnjim shvaćanjima poziva jer se on redovito događa pojedinačnoj osobi, a s druge strane Isus, s dva para pozvane i odabrane braće, krvno povezane, počinje/stvara novo bratstvo koje nije plod krvnih veza nego njegova poziva i odabira.

Isus i danas treba ljude misionarski raspoložene. I dalje je aktualna potreba naviještanja kraljevstva Božjega i pozivanje na obraćenje i vjeru. Nitko od nas to ne može sam po sebi ili svojim snagama. Svatko je od nas pozvan na stalno osobno obraćenje i na čvrstu vjeru u Onoga za kojim smo već pošli. Nasljedovanje ne proizlazi iz naše autonomne ili osobne odluke već iz susreta s Onim koji poziva. To je prvotno čin milosti, a ne ljudskog izbora.

Razmišljanje uz evanđelje III. nedjelje kroz godinu (Mk 1,14-20), god. B