Mnogima je u ovo vrijeme koronavirusa najteže pala nemogućnost odnosno privremena zabrana susretanja s prijateljima i posjećivanja članova obitelji. Ova je zabrana umotana u profinjene pojmove suzdržavanje od bliskih kontakata ili socijalna distanca. Čini mi se da će ova pandemija ostaviti najviše ožiljaka i tragova kod onih osoba koje su izgubile svoje bližnje s kojima se nisu imali prilike susresti niti ih posjetiti, a nakon smrti nisu ih mogli ispratiti na posljednje počivalište. Rastanci su uvijek tužni i teški, ali su nam jako važni. Čuvamo uspomene na njih. Sjećamo se izmijenjenih pogleda i riječi kojih se onda kasnije često sjećamo i o njima razmišljamo. Posljednje riječi onih koje odlaze ne dopuštaju nam da ih olako zaboravimo.

Današnji je evanđeoski ulomak dio je iz „Isusovog testamenta“ koji se događa za vrijeme Posljednje večere. Isus se prije svoje smrti oprašta od svojih. To čini u obliku molitve Ocu u kojoj iznosi intimu svoga srca i potvrđuje Očevu prisutnost u svome životu. Isus moli naglas pred svojima. Time im dopušta ulaz u ono čime je ispunjeno njegovo srce. Isus je u svijetu činio ono što mu je naložio Otac. Zato na kraju može moliti Oca da ga proslavi jer je on prije proslavio Oca. Kako je to učinio? Dovršio je djelo koje mu je Otac povjerio, objavio je njegovo ime ljudima, predao im je riječi koje je primio. Na kraju ovoga poslanje moli Oca za one koje mu je dao, za svoje koji ostaju u svijetu.

Isusovo poslanje završava molitvom Ocu kojom započinje put proslave po muci, smrti i uskrsnuću. Prije svega ovoga Isus očituje svoju povezanost s Ocem i moli za svoje koji će nakon onoga što čeka Isusa nastaviti njegovo djelo u svijetu. Isus moli ponajprije za sebe, a potom za svoje, za one koji ostaju u svijetu. Što nam time poručuje? Dobro je moliti. Štoviše, potrebno je moliti. Molitva je čin povjerenja i predanja u Božje ruke i traženje njegove pomoći. Isus je molio Oca da ga proslavi a znao je kojim mu je putem ići u proslavu. Mi trebamo moliti još više Oca da nas vodi kroz sve što nas čeka na životnome putu da se ne bismo prepali i pobjegli od svoga puta proslave u ovome svijetu. Isus je molio za svoje prijatelje koji nastavljaju živjeti u svijetu, ali nisu od svijeta. Oni su također od Oca. Svoju zabrinutost za njih Isus pretvara u molitvu Ocu. Tako ih njemu predaje i izručuje. Sve one koji su nam povjereni, sve koji su nam dragi i bliski u molitvi stavimo pred Oca. Time ih predajemo i izručujemo u najbolje i najsigurnije ruke.

Danas pokušajmo u molitvi stati pred Boga. Zahvalimo mu za sve i stavimo pred njega svoj život, misli, djela, namjere, propuste, pokušaje. Razgovarajmo s njim o svemu i o svima koji su dio naših života. Potom razmislimo koje bismo riječi uzeli kao posljednje koje bismo izgovorili za svoga života i komu bismo ih uputili. Razmislimo kako se pripremamo za smrt. Mnogi se danas boje smrti. Najveća poruka koju ljudi ostavljaju, kada i ako svjesno umiru, je način pripreme za smrt koji se očituje u njezinu prihvaćanju ili odbijanju. Zamislimo sebe u tim trenutcima i zamolimo Isusa da bude naša snaga kada taj čas dođe.

Razmišljanje uz evanđelje VII. vazmene nedjelje (Iv 17,1-11a)