Svršetak današnjeg evanđelja pokazuje kako Isus dubinski poznaje ljudsku moć ili bolje rečeno nemoć. Raskrinkava je jednom običnom slikom: “ni jedne vlasi ne možeš učiniti bijelom ili crnom”. I premda se svim silama borimo i sebi i drugima dokazati vlastitu snagu, inteligenciju, mudrost, znamo i sami da je tako, da ni jednu vlas doista ne možemo učiniti bijelom ili crnom. Osvijestivši si vlastito stanje Isusova se opomena s početka evanđeoskog teksta čini još težom: “Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude”. S jedne strane mi nemoćni, s druge strane Zakon čije svako slovce treba ispuniti. Navikli smo, i s pravom to činimo, uz Isusa vezati riječ ljubav. I činimo to puno lakše i puno češće no što ga doživljavamo kroz prizmu Zakona. A kad u tu ljubav strpamo i sve ono što ljubav nije tek onda se još više čini da Isus nema nikakve veze sa Zakonom. Ljubav nam postane izgovorom za slobodu, a sloboda pak opravdanjem za samovolju. Ipak istinska je sloboda samo ona koja poštuje slobodu drugoga, istinska je ljubav ona koja ne gleda na vlastito pravo već čini sve kako bi onaj drugi pored mene istinski živio.

Kada bolje razmislimo, Isus ne samo da spominje Zakon, već ga nekako pooštrava. Ako nekada nije bilo dozvoljeno ubojstvo sada nije srdžba, ako je nekada liturgijski kult bio važan sada je još važnije oproštenje i pomirba, ako je nekada preljub bio nedopušten sada je i požuda ona koja mora na vrijeme biti kontrolirana. Tek ovako promotrene crtice iz Zakona omogućuju nam ispravno shvatiti Isusovu drugu opomenu: „ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko“. Pozivanjem na veću pravednost Isus ne poziva na umnažanje propisa, već poziva na pravednost koja je drugačija, na onu pravednost koja ne proizlazi iz formalnog, izvanjskog obdržavanja Zakona, na pravednost koja proizlazi iz čistoga srca. Srce iz kojega izvire ljubav ne samo da poštuje Zakon, već ga nadilazi. Možda nam je to promaklo u današnjem evanđelju pa nam se srce nekako već steže pred Isusovom zahtjevnošću. Ipak, teret koji se nama čini preteškim davno ga je ponio on: “nisam došao ukinuti, nego ispuniti”. On je došao ispuniti, on je došao dopuniti. I samo puštajući njega više u svoj život imamo i sami snagu činiti ono što je činio on.

I za kraj, zanimljiv je kontekst nastanka ovoga odlomka. U prvoj Crkvi očito je vladala napetost u poimanju odnosa Svetoga pisma (koje se tada odnosilo samo na Stari zavjet jer Novi još nije bio zapisan) i novosti koju je Isus donio. Pitanje je zapravo bilo treba li Mojsijev Zakon sada dokinuti ili nastaviti poštivati. Prisjećajući se Isusovog stava i djelovanja evanđelist Matej ga izlaže zajednici kršćana obraćenima sa židovstva. I u našemu životu često vlada napetost između možda ne baš slavne prošlosti i onoga što smo po milosti Božjoj postali. Možda se sramimo svojih postupaka, možda bismo neke zgode htjeli sasvim izbrisati. Ipak ne zaboravimo, sve ono što smo danas, dugujemo svojim padovima i ustajanjima od kojih je Bog znao napisati neponovljivu priču darovane i prihvaćene ljubavi. Ukoliko nam se čini da ne možemo zahvalnim pogledom promatrati vlastiti hod, ustrajno i s nadom molimo Duha Svetoga da uđe u naše ograničenosti, tamu, slabost, grijeh i da sve naše posrtaje osvijetli toplinom milosrdne i iscjeljujuće ljubavi. Jer samo ta, prihvaćena ljubav, od Oca po Sinu nam darovana, čini u nama da pravednost naša bude veća od izvanjskog poštivanja zakona i da bude posvjedočena konkretnim djelima ljubavi.

Razmišljanje uz evanđelje VI. nedjelju kroz godinu (Mt 5, 17-37) god. A