Mnoštvo slijedi Isusa u stopu. Ne puštaju ga iz vida. Dolaze za njim na goru gdje se bio povukao s učenicima. Slijede ga zbog znamenja koja je činio na bolesnicima. Isus se ne ljuti i ne otresa na njih što mu ne daju mira nego ugledavši taj silan svijet misli na njihovu tjelesnu glad. Stoga pita Filipa »Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?« Filip odgovara izražavajući sumnju da svota od 200 denara kojom raspolažu ne bi bila dovoljna da svatko nešto malo dobije (ne da se nasiti). Nije odgovorio na Isusovo pitanje, nego je odmah problematizirao. Zatim se u njihov razgovor samoinicijativno uključuje Andrija koji pokušava pomoći u rješavanju problema i to čini ukazujući na dječaka koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice. Ali i on svoju intervenciju završava skeptično: »Ali što je to za tolike?«

Isus pak na njihove komentare odgovara sljedećim riječima »Neka ljudi posjedaju!« Zatim se na gori ponaša kao neki domaćin u kući: uzme kruhove, izreče zahvalnicu, razdijeli onima koji su posjedali. Tako i ribice. Ljudi su jeli koliko god su htjeli. Učenici su imali zadatak skupiti što je ostalo. Napunili su dvanaest košara ulomaka. Narod nakon doživljenog čuda umnažanja kruhova i riba Isusa prepoznaje kao Proroka koji ima doći na svijet.

U današnjem evanđeoskom ulomku susrećemo različite sudionike događaja čuda hranjenja: Isus, mnoštvo, Filip, Andrija, dječak. Među ovim sudionicima, osim Isusa, imenovani su samo Filip i Andrija s time da je Andrija pobliže označen kao brat Šimuna Petra. Navedene sudionike možemo podijeliti u dvije skupine. Manju skupinu čine Isus, Filip, Andrija i dječak. Njima nasuprot stoji velika skupina označena kao silno mnoštvo, silan svijet. Velika je skupina u potrebi. Ljudi su, naime, gladni. mala skupina je sa svojim resursima suprotstavljena potrebi velike skupine.

Isus čini čudo iz onoga što ima dječak: pet kruhova i dvije ribice. Moli nad njima i dijeli. Filip je od onoga što su imali, 200 denara, smatrao da toliko mnoštvo ne da ne bi mogli nahraniti kruhom koji bi za taj novac kupili, već bi svaki dobio tek malo. Nitko ne bi bio sit. Glad ne bi bila utažena. Važno je znati da je jedan denar bio dnevna plaća jednog radnika. A prosječna peteročlana obitelj je za godišnje egzistencijalne potrebe raspolagala s 200 denara dohotka.

Isus od onoga što ima, pet kruhova i dvije ribice, stvara ne samo koliko je dovoljno da se svi nasite nego su mogli jesti koliko su htjeli i još je ostalo. Od pet kruhova nasitilo se 5 000 muškaraca i nakupilo se  još 12 košara. Njegova je mjera (pre)obilna. Kad daje, daje obilato. On ne „hrani“ ljude samo čudima – ozdravljanje bolesnika – već konkretnom hranom: kruhom i ribom.

Isus i nas danas hrani i to obiljem svoje prisutnosti u sakramentima, napose u euharistiji. Budući da se ovo čudo dogodilo blizu blagdana Pashe možemo ga razumjeti kao predznak, nagovještaj čuda koje će učenicima biti objavljeno na Posljednjoj večeri: čuda Isusove trajne prisutnosti među nama u prilikama kruha i vina koje se uvijek iznova obnavlja i slavi kao spomen njegove beskrajne ljubavi i brige za nas.

Kad pristupamo Isusu donesimo mu ono što imamo, možda samo dvije ribice i pet kruhova, jer on iz onoga što se nama čini malo i neznatno može učiniti veliko, puno, obilno. Možda se i mi u svojim životnim situacijama prepoznajemo u Filipovom kalkuliranju i Andrijinoj intervenciji i sumnji. Isus ne želi i ne očekuje ono što mi ne možemo, što nemamo i što nadilazi naše mogućnosti. On želi da mu predamo ono što imamo.

Razmišljanje uz evanđelje XVII. nedjelje kroz godinu (Iv 6,1-15); god. B