„Otpočinite malo.“ (Mk 6,31). Ovo je Isusov poziv upućen apostolima koji su se skupili oko njega kako bi ga izvijestili o svemu što su činili i naučavali. Kako otpočinuti? Što znači otpočinuti? Od čega otpočinuti? Krenimo od ovog posljednjeg pitanja promatrajući snažne slike koje nude današnje prvo i drugo čitanje. U prvome, po proroku Jeremiji Bog najavljuje da će okupiti raspršene ovce, da će im podići pastire te se one ničega više neće bojati ni plašiti, niti će se gubiti (Jr 23,1-6).

• Priznajemo, Gospodine, više od raznih poslova, umaraju nas naši strahovi. Umara nas naša izgubljenost. Umara nas daljina od tebe. Ponekad nam nedostaju i pastiri koji bi se beskompromisno borili za istinu po tvome Srcu.

U drugome čitanju apostol Pavao također koristi slike daljine i blizine: „Sada pak, u Kristu Isusu, vi koji nekoć bijaste daleko dođoste blizu – po Krvi Kristovoj.“ (Ef 2,13). Opisujući nadalje plodove Isusove smrti na križu, podsjeća nas da je Krist mir naš, on koji je od dvojice sazdao jednoga novog čovjeka te obojicu u jednome Tijelu izmirio s Bogom po križu i time nam otvorio pristup Ocu, u jednome Duhu (Ef 2,13-18). Navedeni reci daju mogućnost za razne interpretacije, ove nedjelje zaustavit ćemo se na nama samima.

• Umorni smo, Isuse, od naše podvojenosti, od naše rastrganosti. Umorni smo od natjecanja, od uspoređivanja, od zavirivanja u tuđe živote. Umorni smo od utrkivanja s vremenom i vlastite razapetosti. Umorni smo od laži, reklama, vijesti, manipulacija, ucjena, obećanja sreće koja kratko traje. Umorni smo od traženja smisla i ispunjenja života na krivim mjestima. Umorni smo od nas samih. Žedni smo tvoga mira. Čeznemo da od stotinu naših lica sazdaš jedno lice, jednog čovjeka, pomirenog sa sobom, izmirenog s Tobom.

Što znači otpočinuti? Poznato nam je možda iskustvo odmora s kojega smo se vratili umorniji, a ne odmorniji. Budući da često zamišljamo odmor kao vrijeme pražnjenja i zaborava, a ne punjenja i sjećanja, riskiramo ga pretvoriti u odmor od Boga, a ne s Bogom. Isus se za to vrijeme od nas ne odmara. On se od nas ne umara. Naime, nakon što je s apostolima otplovio na samotno mjesto, u osamu, mnogi su ih vidjeli i pošli za njima: „pješice iz svih gradova strčaše se onamo i pretekoše ih“ (Mk 6,33). Eto odmora: strčati se „OKO ISUSA“. Kad ih je Isus vidio sažalio se jer su bili poput ovaca bez pastira te ih je nastavio poučavati (Mk 6,34). Time je zapravo nastavio ispunjavati obećanje dano po proroku Jeremiji: biti pastir pod čijom palicom umorni pronalaze odmor, a izgubljeni i raspršeni bivaju pronađeni.

Kako otpočinuti? Apostoli se vraćaju „OKO ISUSA“. Prošlu smo nedjelju čitali da ih je Isus poslao propovijedati obraćenje pri čemu sa sobom nisu trebali ponijeti ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu ni druge haljine. Nezamislivo! I sada se vraćaju. „OKO ISUSA“. Ni hoteli, ni bazeni, ni more, ni planine, ni restorani ni putovanja ne mogu dati onaj odmor koji se uživa „OKO ISUSA“. Mnogi u ovome trenutku ne mogu ni pomisliti na odmor. Sretni su jer imaju posao. Drugi si ga ne mogu ni priuštiti. Isusov poziv: „Otpočinite malo“ ne isključuje nikoga. Više od odmora duše ili od odmora tijela potrebni smo međusobnog pomirenja naše duše i tijela. Potrebni smo cjelovitosti koju donosi Isusova blizina.

• Pastiru naš, privuci nas u svoju blizinu. Daruj nam kušati mir koji svijet ne razumije, ljubav koju svijet ne prepoznaje, istinski život koji ovaj svijet ne obećava.

Razmišljanje uz evanđelje XVI. nedjelje kroz godinu (Mk 6,30-34); god. B