Ovaj nam ulomak iz Isusove velikosvećeničke molitve daje prekrasan uvid u osobni odnos Isusa i nebeskog Oca. Otkriva nam i jako puno o Isusovom odnosu prema nama. Kako vidi Oca i kako vidi nas – a to nam govori ne samo o Ocu i o nama nego i o Isusu i njegovom srcu.

Isus ovdje moli za one koji su mu na srcu – to su oni koji tada već vjerovaše u njega i oni koji će na njihovu riječ povjerovati u njega. Moli i za svakoga od nas ukoliko smo povjerovali njihovoj riječi. Od Oca moli nekoliko stvari. Prvo od Oca s pouzdanjem ište da njegovi učenici budu jedno, i to jedno na način na koji su Otac i on jedno. Ta jednost nije tek jedinstvo, niti jednakost niti istovjetnost nego jednodušnost, dijeljenje istog života, istog nadahnuća, istog ishodišta, iste vjere, iste pogonske sile Duha, istog puta, istog smisla. Ta jednost ima točan cilj kojega Isus pomoću toga želi postići: cilj jednosti učenika je vjera svijeta u to da je Isus zaista poslan od Oca. Nejednost i nejedinstvo – bilo na općecrkvenoj, bilo na mjesnoj, bilo na primarnoj međusobnoj razini – onemogućuje vjeru ljudi u Isusovo božanstvo i čovještvo i u to da je Isus zaista posla od Oca.

Drugo za što Isus moli je da njegovi učenici imaju istu slavu kao i on. No ta je slava opet usko vezana uz jedinstvo i jednost. Slava učenika opet ima točno određen cilj: „da svijet upozna da si me ti ljubio i ljubio njih kao što si mene ljubio.“ Slava je svjedočanstvo ljubavi Oca i Sina i ljubavi Oca prema njima. Tu svoju slavu Isus daje svojima kako bi bili savršeno jedno kao što su on i Otac savršeno jedno.

Treće što moli je da njegovi učenici, tj. oni koje mu je Otac dao, budu gdje je on, i još više, da budu s njim, i još više, da gledaju njegovu slavu koju za ovog života ne mogu vidjeti. Svijet ne poznaje Oca niti pozna Božju slavu jer ga nije upoznao. No niti ga ne može upoznati dok ne spozna da je Otac poslao Isusa. Tko to upozna, upoznat će Oca. Tako se obistinjuje ono što je Isus drugdje rekao: „Tko je vidio mene, vidio je Oca.“ (Iv 14,9). Njima Isus očituje ne bilo što nego Očevo ime. S kojim ciljem? Da ljubav kojom Otac ljubi Sina bude u njima, i da Isus bude u njima.

Razmislimo li dublje o Isusovim riječima, zapazit ćemo da Isus govori silno važne stvari o onima za koje moli. Kao prvo, oni vjeruju u Isusa. Ovo može zvučati banalno, no malo ih je koji su mu vjerovali i malo ih je i među kršćanima koji mu danas vjeruju. Ne da znaju nešto o njemu, nego da mu vjeruju i da vjeruju u njega. Za njih moli da budu jedno, i jedino oni imaju šanse to biti. To je silno važna riječ – jedno. Što bi ta riječ značila za mene ukoliko sam onaj koji vjeruje u Isusa? Što za mene znači biti jedno s onima koji također vjeruju u njega? I tko su uopće ti koji vjeruju u njega? Svi koji se tako izjašnjavaju? Ili samo oni koji su toliko u Bogu koliko je Otac i Sinu i Sin u Ocu? Čini se da je jedino s takvima moguće ovu Isusovu molitvu provesti u život. I čini se da vjerujem u Isusa jedino ako sam kadar biti jedno s onima na koje se ova molitva odnosi. Možda olako u ovom tekstu vidimo samo molitvu za jedinstvo kršćana. No ovdje Isus moli za puno dublju razinu jedinstva- za jednost.

Što još kaže o onima koji su jedno? Oni na kojima Otac uspijeva ispuniti ovu Isusovu molitvu ispunjeni su Isusovom slavom. I po njoj postaju ne više jedno nego savršeno jedno. Preko njih svijet upoznaje ne samo da je Otac poslao Isusa nego upoznaje da je Otac ljubio Isusa i da jednakom ljubavlju ljubi njih. Uloga slave je očitovanje Očeve ljubavi. Slava koju Isus daje nije slava po kojoj čovjek postaje slavan nego slava po kojoj se proslavlja i očituje Bog. Tko god teži za vlastitom slavom, ne teži za Bogom i ne može je steći. No takav ni nije među onima koji ostvaruju jedno pa svakako ni ne pripada u krug onih kojima Isus daje svoju slavu. Iz ovoga je očito i da je slava nešto što čovjek dobiva od Isusa i Oca, a ne što stječe, ili što mu mogu dati drugi ljudi. Ispraznost i varavost traganja za ljudskom slavom i tuđom pozornošću ovim postaje više nego očita.

Gdje će dospjeti oni za koje Isus moli? Ondje gdje je on – bit će s Isusom, gledajući Isusovu slavu koju mu daje Otac. Kao što Isus nema ništa što nije dobio od Oca, tako ni oni koji vjeruju u Isusa nemaju ništa što im nije dano od Oca. Čak im je vječno gledanje Isusove slave dano kao dar a ne kao zasluga. Da je njihova zasluga, Isus ne bi za to gledanje molio. Od Oca dolazi Isus, vjera u Isusa, jednost s onima koji vjeruju u Isusa, slava koju Isus daje i vječni život s Isusom. Ništa od toga čovjek ne može sebi dati, niti ništa od toga svijet ne može sebi dati. Svijet može povjerovati u Isusa ako njegovi budu jedno. I ako se kroz njih bude zrcalila stvarna Isusova slava i veličina koja nije vidljiva osim po njima.

Iako se čini da je Bog onaj koji sve daje, ipak on čini da puno ovisi i o onima koji vjeruju u njegova Sina – vjeru svijeta Isus povjerava dubini međusobne istousmjerenosti svojih učenika. Može nas stoga čuditi nevjera svijeta, odbacivanje i negiranje Boga od strane naših suvremenika. No sjetimo se da, ako smatramo da vjerujemo u Isusovo ime, vjera svijeta ovisi o jednosti nas s Bogom i jednosti nas međusobno. Stoga možemo reći da je nevjera svijeta odraz naše izdaje Isusa u nekoj od ovih faza: ili uopće ne pripadamo u one koji mu vjeruju, ili ne živimo jednost, ili je ne živimo dovoljno savršeno da bi kroz nas jasno i rječito sjala Isusova slava koju će svijet moći vidjeti. Otkriti gdje smo zakazali već je veliki korak na putu prema tome da Isusova svećenička molitva može biti od Oca uslišana i preko nas. Na svu sreću, to je nešto što ne moramo sami, nego za što možemo moliti Božju pomoć – jer i spoznaja grijeha dolazi od Boga koji nas po Duhu Svetome uvodi u svu istinu.

s. M. Pia Herman, FDC

Razmišljanje uz evanđelje VII. vazmene nedjelje (Iv 17, 20-26), god. C