Često možemo čuti da je Afrika kontinent nade. I papa je Franjo to rekao na svojem pastoralnom pohodu Ugandi u studenome prošle godine. Svijet gleda na Afriku kao na kontinent nade u svakom pogledu, posebno u prirodnim bogatstvima, ali još više u njezinu stanovništvu, snažnu obiteljskom životu i u veliku broju mladih, kao i starih, čiju mudrost i iskustvo nikada ne smijemo zaboraviti.

Kontinent nade u pogledu novih duhovnih zvanja

Također Crkva gleda na Afriku kao na kontinent nade u pogledu novih duhovnih zvanja, što statistika i pokazuje. Ovdje u Africi, gdje je žetva doista velika, ipak vidimo da zvanja polako pritječu, pogotovo svećenička, što je očito u nedostatku slavlja nedjeljne svete mise. Mi kćeri Božje ljubavi u Ugandi ponosne smo da u ovih osamnaest godina prisutnosti u ovoj zemlji imamo ove godine dvije sestre s doživotnim zavjetima, osam juniorki (sestre koje su položileprivremene zavjete), šest novakinja, dvije postulantice i šest kandidatica. To su samo brojke, koje se vrlo lako sutra mogu promijeniti i ta nestalnost je realnost mnogih redovničkih družbi ovdje. No Bog je onaj koji poziva, a mi molimo za nova zvanja i nastojimo podržati one koji su se odazvali da ustraju u započetome ako je to njegova volja.

Slavlje u prvoj misijskoj postaji Kćeri Božje ljubavi

Doista, kao kćeri Božje ljubavi, možemo biti ponosne da su naše prve dvije domaće sestre u Ugandi izgovorile svoj doživotni „da“ Bogu. Taj dan, 24. siječnja ove godine, bio je po svemu poseban. Polaganje doživotnih zavjeta za vrijeme svete mise u prvoj misijskoj postaji Kćeri Božje ljubavi, u selu Rushooka, u prisutnosti apostolskog nuncija u Ugandi mons. Michaela Augusta Blumea i mbararskog nadbiskupa Paula Bakyenge, dvadesetak svećenika, među kojima je bio i fra Ivica Perić, koji je zaslužan da su sestre Kćeri Božje ljubavi došle u ovu župu, trideset katehista, više od 500 uzvanika, među kojima sedamdesetak članova zbora, šezdesetak domaćih sinova iz Rushooke koji su raspršeni u glavnom gradu Ugande, svi naši radnici iz ambulante, domaćinske škole, samostana, mnogi vjernici i sve redovnice Kćeri Božje ljubavi u Ugandi zajedno na jednom mjestu, što se rijetko događa, sa s. Marijom Dulce Adams, vrhovnom glavaricom i s. Martinom Holzer, vrhovnom savjetnicom. Crkva je bila premala da primi sve u svoje okrilje, tako da smo slavlje imali u crkvenom dvorištu. Tko je bio malo sretniji, dobio je mjesto pod šatorima, koji su bili više nego potrebni prvo zbog sunca, a na kraju i zbog kiše, koja je ubrzala kraj ovog slavlja. Za ovu župu, a posebno za nas redovnice, to je bio veliki događaj. Mnogi župljani su nudili svoju pomoć i doista svi su na taj dan bili od velike pomoći. Euharistijsko slavlje je predslavio apostolski nuncij, a s. Paskazia Bushemere i s. Fedrick Komugisha položile su svoje doživotne zavjete. Za ovaj svečan čin sestre su se pripremale tijekom šest godina juniorata, a zadnju, “intenzivnu” godinu bile su u sestarskoj kući odgoja u Mbarari, gdje su u molitvi, studiju i manjim djelima apostolata nastojale produbiti duh Družbe, Konstitucija, redovničkih zavjeta i zajedničkog života. Sestre svjedoče da je vrijeme između prvih i doživotnih zavjeta bilo vrijeme milosti, u kojem su mogle učiti i naučiti iz vlastitog iskustva i iz iskustva drugih časnih sestara da je vrijeme dano Bogu i na službu drugih ljudi najdragocjenije vrijeme u životu. Posebno iskustvo doživjele su u jednomjesečnim duhovnim vježbama na zadnjoj godini juniorata, pod vodstvom otaca isusovaca, što će im, vjerujemo, pomoći biti i ostati vjerne dokraja onomu kojemu su povjerovale. Inače, naša prva kandidatica, sada s. Paskazia, rođena je samo nekoliko kilometara od našeg samostana. Kad nam se pridružila, morala je biti strpljiva i čekati da nam se pridruže i druge djevojke da bi započela redovničku formaciju u našoj Družbi. S. Paskazia je odrasla u obitelji sa sedmero djece. Nažalost, njezini roditelji, kao i dva brata i jedina sestra, nisu mogli tjelesno biti prisutni pri ovom činu, ali su zasigurno s velikom radošću pratili sve iz nebeske dike, ujedinjeni s mnogobrojnom rodbinom iz Rushooke i okolice koja je prisustvovala zavjetima. S. Fedrick je iz obitelji s petero djece iz Ibande, također mjesta u zapadnoj Ugandi. Obje sestre su po zanimanju katehistice i tajnice, a nakon doživotnih zavjeta obje su premještene u Kampalu, gdje sada pomažu s. Vedrani u odgoju i obrazovanju kućnih pomoćnica.

Služba inspirirana beskrajnom ljubavlju

Na početku svete mise nuncij je izrazio veliku radost što može biti s nama. Za njega je to bila prigoda da se, za zahvalnošću u srcu, sjeti devet godina osnovnog školovanja u školi naših susestara u njegovu rodnom mjestu u Americi. U svojoj homiliji istaknuo je da je, gledajući te pionire Kćeri Božje ljubavi u Ugandi, koje se potpuno predaju Gospodinu u toj Družbi po svetim zavjetima, može zamisliti kako ih Gospodin priprema za buduću službu, koja je inspirirana njegovom beskrajnom ljubavlju. Poziv dolazi od Gospodina, inicijativa je uvijek njegova. Na nama je biti vjerni Gospodinu i uvijek se sjećati velikih Božjih milosnih djela u našem životu. Nakon evanđelja, s. M. Vedrana Ljubić, odgajateljica sestara juniorki, prozvala je sestre i predstavila cijelomu skupu, a zavjete je, nakon homilije, primila naša Vrhovna Glavarica, koja je ujedno ove godine tijekom redovite vizitacije naših triju zajednica navijestila da ćemo od sljedeće godine postati viceprovincija ad experimentum, što je za sve nas velika radost nakon osamnaest godina prisutnosti u ovoj zemlji. Zavjetovanice su kao znak beskonačne Božje ljubavi, svojeg zavjetovanja i vjernosti Kristu i Crkvi, primile prsten, na kojem je reljefno ispunjeno Srce Isusovo s trnovom krunom. Srce i trnova kruna trebali bi uvijek posjećati svakusestru da je kći “patničke ljubavi” i da treba učiniti sve da bi ta ljubav doprla do srdaca ljudi i bila uzvraćena. Na kraju obreda zavjetovanja slavlje mise je nastavljeno u vidljivoj radosti svih prisutnih.

Živi znak Božjeg kraljevstva koje je već među nama

Nije nevažno spomenuti da su sestre položile svoje zavjete kad su se dvije važne godine preklopile, Godina posvećenoga života, koja je išla kraju, i Godina milosrđa, koja je tek bila započela. Doista vrijeme milosti. Radosna srca zahvaljujemo Gospodinu, koji nam je pokazao svoju veliku ljubav. Jedino što mi moramo učiniti jest ostati u njegovoj ljubavi. Dati toj ljubavi sve. I nuncij nam je posvijestio tajnu koju ne razumiju svi, a to je: odreći se svega zbog Krista. Ali u tom odricanju mi dobivamo puno više, zapravo dobivamo sve. To što nam Gospodin daje ne može se usporediti sa stvarima ovoga prolaznog vremena. Ono što primamo od Gospodina, primamo u nadi. I to je zapravo posvećeni život: biti živi znak Božjega kraljevstva, koje je već među nama. Na kraju nuncij nas je pozvao da budemo radosne sestre. Radost koja bi trebala doći iz dijeljenja Božje riječi, po riječi i djelima, s braćom i sestrama, pogotovu s onima koji nisu iskusili Božje milosrđe. Posvećene osobe trebaju biti osobe po kojima će Isus dodirnuti srce drugih ljudi. Isus želi upotrijebiti naša usta da bi navijestio svoju riječ spasenja; naše ruke da bi zagrlio siromašne koje voli i izgradio zajednice istinskih misionara ljubavi, naglasio je nuncij. Dao Bog da to i budemo!

Da bismo mogle učiniti barem nešto od toga, vama se dragi čitatelji preporučamo u molitve, posebno preporučamo ove naše prve dvije sestre, kao i sva svećenička i redovnička zvanja u Ugandi. Ova još uvijek relativno mlada Crkva treba našu molitvenu potporu za ustrajnost u onomu što je dobro, lijepo i istinito. A našim prvim sestrama, kao i onima koje će polagati svoje doživotne zavjete nakon njih, želimo i molimo da nikada ne posu-stanu činiti dobro, darivati radost, usrećivati i voditi u nebo, bez  obzira kolikom cijenom to platile. A svima vama koji nas pomažete, duhovno i materijalno, od srca zahvaljujemo i želimo da vas Bog obdari onim što je najbolje za vas. Neka i dalje vaša srca budu otvorena drugima, pogotovo onima koji su najpotrebniji Božjega milosrđa. Bog vas sve blagoslovio!

s. M. Marta Čović, FDC

Izvor: Radosna vijest, Svibanj 2016., Godina XLV., Broj 5 (486), str. 8-10.