Susret Vječnog i vremenite, Neprolaznog i prolazne zbio se točno u podne. Sveti Ivan zapisuje vrijeme susreta jer se u tom satu, po ljudskom izračunu, zbio božanski događaj kojemu je Samarijanka odgovorila utkavši svoju nemoć u Isusovu snagu, svoju laž u Isusovu istinu, svoju grješnost u njegovo oproštenje, svoju vremenitost u vječni život. Koliko smo samo „podneva“ u svom životu doživjeli, koliko božanskih pohoda, koliko Isusovih kucanja. Jesmo li mu dopustili da uđe u naš život, da nam kaže sve što smo počinili i da bude naš Spasitelj?

Neka nas nekoliko izdvojenih trenutka ovog evanđelja uvede danas u osobni susret s Isusom.

Dok su njegovi učenici otišli u grad kupiti nešto hrane, Isus susreće Samarijanku kod zdenca. Ponekad Isus susreće grješnike u njihovoj kući. Ovaj put to čini izvan kuće. U Samarijankinoj kući tj. njenom životu vladao je nered, a kad je čovjek u neredu teško uočava istinu o sebi, svom životu. S malim odmakom čovjek lakše gleda na svoj život. Tako i Samarijanka razgovara s Isusom o sebi kod zdenca. Dopustimo Isusu ove korizme da nas izvede negdje izvan nas samih, da pogleda naš život zajedno s nama jer u njegovom pogledu nije moguće naći ništa osim praštanja i ljepote novoga početka.

Samarijanki koja je došla s krčagom po vodu Isus nudi vodu živu. No, ona mu uzvraća nepovjerenjem jer, kako sama naglašava, Isus nema čime zahvatiti, a bunar je dubok. Više vjeruje onome što vidi nego onome što ne vidi, što ne može opipati. A najljepše stvari u našem životu one su koje se ne daju opipati, oblikovati, kupiti ili ljudskim alatom zahvatiti. Potrudimo se u ovoj korizmi uputiti pogled takvim stvarnostima, staviti u njih povjerenje jer samo one donose istinsku radost koju nam Bog želi darovati kao predokus vječne radosti.

Na Isusovo pitanje o mužu Samarijanka odgovara da ga nema. Isus potvrđuje njen odgovor pojasnivši da onaj s kojim je sada nije njen muž te da ih je prije imala čak petoricu. Ovaj trenutak pokazuje sav apsurd ljudskog pokušaja traženja sreće i ispunjenja na krivim mjestima i krivim načinima. Nije dovoljno lupiti glavom zbog iste stvari dva, tri, četiri, pet puta, već to uporno nastavljamo činiti da bismo poput Samarijanke, nakon svih pokušaja, primijetili kako nemamo ništa, kako nemamo upravo ono što pokušavamo steći cijeli život. Potražimo ove korizme Isusovu pomoć, njegovo mjesto, način i vjerujmo da ćemo steći i više od onoga što smo tražili.

Prihvativši Isusa u svoj život, prihvativši njegovu istinu o svom životu, prihvativši Boga kao izvor duhovnih darova koji preobražavaju tjelesnost i stvorenost te je zaodijevaju novim dostojanstvom, Smarijanka ostavlja svoj alat, krčag kojim je došla po vodu kako bi svima u gradu javila koga je susrela. Usudimo se ove korizme ostaviti svoje sigurnosti, svoje alate jer oni su premali za ono što nam Isus želi darovati.

Neka ova korizma bude „podne“ našega života. Dopustimo Spasitelju da bude moj Spasitelj!

Razmišljanje uz evanđelje Treće korizmene nedjelje (Iv 4, 5-42), god. A