Još od 1926.kada je papa Pio XI. utemeljio Svjetski dan misija, on se obilježava predzadnje nedjelje u mjesecu listopadu.

To nam je uvijek prigoda da još više pozornosti posvetimo ovoj prevažnoj dimenziji Crkve. Tako smo ovoga puta sugovornicu pronašli u s. M. Davorki Šarić, djelatnici u sarajevskoj Misijskoj središnjici.

S. Davorka rođena je u Gornjoj Večeriskoj (općina Vitez) 1952., kao šesto dijete Frane i Mare Šarić, koji su imali šest sinova i šest kćerki. Ondje je završila osnovnu školu, a gimnaziju u Zagrebu. U Družbu sestara Kćeri Božje ljubavi u Zagrebu stupila je 1966. te je prve zavjete položila 1973., a doživotne 1979.

Djelovala je kao katehistica u Derventi, Vitezu i katedralnoj župi Srca Isusova te kao suradnica u Misijskoj središnjici u Sarajevu dva puta. Na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusoveu Zagrebu, na Odjelu za kršćanski nazor, diplomirala je 1983., a na Papinskom sveučilištu Urbaniana u Rimu magistrirala je iz područja misiologije 1994.

U Katoličkom školskom centru Sv. Josip u Sarajevu predavala je vjeronauk i povijest religija te je bila i odgojiteljica u internatu.

Od 1994. do 2017. obavljala je poslove tajnice Opće-realne gimnazije sarajevskog KŠC-a, ali i mnoge druge poslove nužne za uspješno funkcioniranje ove obrazovne ustanove. Od ove godine ponovno djeluje u sarajevskoj Misijskoj središnjici.

Svaki kršćanin nužno je i misionar

Upravo na tragu svoje aktualne djelatnosti koju obnaša već drugi put s. Davorka je istaknula kako su misije jedna od osnovnih potreba i dužnosti Kristove Crkve. „Uskrsli Isus poziva svoje apostole da bi ih poslao u veliku misiju  širom svijeta i kaže: 'Idite po svem svijetu, propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju! Tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se; tko ne bude vjerovao, osudit će se!'(Mk 16,15-16). 'Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!' (Mt 28,19-20). Nijedan kršćanin ne može zaobići dužnost biti misionarom u svijetu u kojem živi. Svaki pravi kršćanin nužno je i misionar. Svaka redovnička zajednica, svaki red ili družba unutar Crkve nužno mora imati i tu misijsku dimenziju. Naravno da takvu misijsku dimenziju ima i moja Družba Kćeri Božje ljubavi, a geslo joj je: Sve za Boga, za siromahe i za našu Družbu“, objasnila je naša sugovornica koja se nakon 28 godina ponovno, kako kaže – dušom i tijelom – vratila u Misijsku središnjicu.

„Dok sam bila i na drugim poljima rada, smatrala sam kako je i to moja misija i nastojala sam odgovoriti na sve izazove i potrebe tih mladih duša, njihovih obitelji i svih onih s kojima sam se svakodnevno susretala. Dragi Bog daje snagu za svaki novi dan, a Duh Sveti je uvijek tu da nas vodi, prosvjetljuje i hrabri kako bi naše djelovanje bilo što plodonosnije“, ispričala je s. Davorka.

Misijska središnjica nekad i sad

Zamolili smo ju da nam, budući da skoro tri desetljeća nije malo, u duhu vremena usporedi svoj prvi i aktualni mandat u Misijskoj središnjici. Otkrila nam je kako je prvi puta ovdje djelovala od 1983. do 1990. „Svako vrijeme ima svoje potrebe. I Kćeri Božje ljubavi shvatile su potrebu vremena kao volju Božju za sebe: da iziđu u susret Crkvi gdje god je to njoj potrebno i tako su prihvatile i rad u Misijskoj centrali u Vrhbosanskoj nadbiskupiji 1972. i evo već punih 45 godina sestre rade u ovoj prevažnoj crkvenoj ustanovi. I ovdje su se, shodno potrebama vremena, poslovi razvijali na raznim područjima i činilo se sve ono što bi bilo korisno za misijsku animaciju kao i za naše misionare i misionarke u misijskim zemljama.

Radosna vijest, jedini misijski list za cijelu tadašnju Jugoslaviju (osim Slovenije) 'rodio' se  u Sarajevu 1972. Glavni i odgovorni urednik bio je dr. Zvonimir Baotić. Sva priprema i obrada vršila se u skučenim prostorijama Vrhbosanskog kaptola, a list je izlazio dvomjesečno te je tiskan u NIP Oslobođenje Sarajevo“, prisjetila se djelatnica Misijske središnjice.

„U to vrijeme, gdje god su bili naši misionari i misionarke – u Africi i Aziji, slali smo im  pakete: lijekove, robu, hranu i druge potrebne stvari. Bila je to velika pomoć njima samima kao i njihovim sirotanima. I danas se živo sjećam zahvale jedne naše misionarke koja  zahvaljuje za jedan kilogram brašna kojeg su primile u jednom od paketa. Te godine bila je velika suša u toj zemlji i vladala je velika glad. Danima sestre nisu imale kruha i tada je stigao paket iz Sarajeva u kojemu se, među robom i lijekovima  našao i kilogram brašna. Odmah je jedna od sestara napravila lijepi domaći kruh koji je bio prava poslastica, ali još više znak Božje Providnosti – Dobri Otac se uvijek i za sve brine“, dodala je s. Davorka.

Kako kaže – danas je obim poslova u Misijskoj središnjici sasvim drugačiji. Novo vrijeme donijelo je i nove potrebe, kako ovdje tako i u zemljama gdje djeluju misionarke i misionari iz BiH.

„U tim prvim godinama kao i dandanas (kod nekih većih akcija), rado nam pomaže ekipa vrijednih bogoslova Katoličkog bogoslovnog fakulteta, a zadnjih godina i učenici/ce Opće-realne gimnazije i Srednje medicinske škole koji borave u internatu Sv. Josip. Tu priliku iskoristimo da te mlade ljude malo više animiramo kako bi i oni postali mali misionari u svom razredu, obitelji, gradu i društvu u kojem žive“, rado je istaknula naša sugovornica.

Žive pripreme uz molitvu

Kako je i za očekivati, osvrnuli smo se i na ovogodišnji Svjetski dan misija koji se obilježava u nedjelju, 22. listopada.

„U bližoj smo pripravi za Misijsku nedjelju, dan kada cijela Crkva obilježava dan misija. To je dan zahvale za misionare i misionarke koji su se spremno odazvali na Božji poziv poći na sve strane svijeta kako bi ispunili Isusovu želju: 'Idite po svem svijetu i naviještajte Evanđelje.' U Misijskoj središnjici je vrlo živo. Skupina učenica i učenika KŠC-a rado se odazvala i pridružila osoblju Središnjice u pakiranju i slanju misijskih materijala: Poruke pape Franje za Svjetski dan misija 2017.; poticajnog Pisma mons. Luke Tunjića, nacionalnog ravnatelja PMD-i BIH za misijsku nedjelju, prigodnog plakata za Svjetski dan misija 2017.; brošure koja donosi pripremljene liturgijske materijale za svaki dan od ponedjeljka do nedjelje 22. listopada. Tu se uistinu mogu naći lijepi, sadržajni i bogati meditativni materijali naših misionara koji svima mogu pomoći u misijskoj animaciji, a letak koji donosi misijski propagandni materijal može se naručiti u Misijskoj središnjici u Sarajevu.

Dok sve ovo pripremamo, molitva za misije, misionarke i misionare je na prvom mjestu jer smo svjesni da im je molitva najpotrebnija“, naglasila je s. Davorka.

Uz to Misijska središnjica vodi još brojne projekte i djelatnosti, a najvažnije, uz Svjetski dan misija, su: Djelo svetog djetinjstva – Bogojavljenje Djeca pomažu djeci; Djelo Svetog Petra apostola – molitvom, žrtvom i materijalno pomoći školovanje svećeničkih i redovničkih kandidata; Akcija MIVA – misijska vozila; tijekom godine pomaganje projekata misionara –  npr. gradnja crkava, škola, ambulanti; kalendari, knjige i misijski suveniri; maslinove grančice; misijski mjesečni list Radosna vijest; misijske kasice...

 „Platiti režije i dati dar za gladne u misijama“

Sa sestrom smo razgovarali i o komunikaciji koju Središnjica ima s misionarima, a koja se održava na razne načine. „Nekoć je to bilo samo putem pisama, a danas kada je tehnika toliko napredovala komunikacija je lakša, brža i češća. Vrlo dragi i obostrano korisni su susreti s misionarima i misionarkama kada su na zasluženom godišnjem odmoru u domovini. Svake godine održava se i Godišnji susret hrvatski misionara i misionarki što je lijepa prilika da se oni susretnu, izmjene svoja lijepa, a ponekad i teška iskustva u radu na njivi Gospodnjoj. Svi se oni rado javljaju i redovito posjete Misijsku središnjicu u Sarajevu i Zagrebu“, ispričala nam je sugovornica te rado dodala kako unatoč ekonomskoj i drugim krizama koje su zahvatile, ne samo Bosnu i Hercegovinu nego i cijeli svijet, naš narod ima puno smisla i osjećaja za pomoć onima koji su najsiromašniji i najpotrebniji. „Uz molitve, žrtve i materijalni prilozi nam stižu svakodnevno. To se može vidjeti u misijskom listu Radosna vijest u rubrici Darovatelji. Baš mi je nedavno, jedna skromna umirovljenica, ali dugogodišnja vrijedna misijska suradnica, rekla: 'Moje mjesečne obveze su: platiti režije i dati dar za gladne u misijama.' Ili druga koja od svoje skromne mirovine svaki mjesec šalje 5 KM za misije i gladne na Haitiju. Ove drage osobe doista pomažu misije s ljubavlju  i od srca, a nikako od svog suviška“, ponosno je istaknula s. Davorka ove riječi koje, vjerujemo, nisu dirnule samo nas. One u sebi skrivaju pravu istinu života u vjeri i pouzdanja u Boga. One su moderna prispodoba o Udovičinu novčiću.

Misionari i misije

Razgovarajući o misionarima i misijama, sestra je istaknula kako je za svakog od njih najvažnije: velika vjera, dobro zdravlje, ljubav prema Bogu, Crkvi i bližnjemu, a ukoliko samo jedno od ovoga nedostaje brzo se gubi prvotni žar i elan. „Misionari su bili potrebni uvijek pa tako i danas po cijelom svijetu. Isus apostolima daje zadatak: 'Svi narodi' (Mt 28,19); 'po svem svijetu, svemu stvorenju' (Mk 16,15); 'Po svim narodima' (Lk 24,47); 'sve do kraja zemlje' (Dj 1,8). Ako gledamo svijet današnjice s gledišta evangelizacije, možemo razlikovati tri situacije:

1) Narodi i ljudske skupine gdje Krist i njegovo Evanđelje nisu još poznati ili gdje još nema zrelih kršćanskih zajednica koje bi mogle utjeloviti vjeru u vlastitim prilikama i navijestiti je drugim ljudskim skupinama (Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve Ad gentes,6.).

2) Danas vidimo kako se u zemljama starog kršćanstva, ali katkad i u mlađim Crkvama – gdje su cijele skupine krštenih izgubile živi osjećaj vjere, ili se više uopće ne priznaju članovima Crkve – živi život koji je daleko od Krista i njegova Evanđelja. U tom slučaju, tamo je nužna 'nova' ili 'ponovna evangelizacija'.

3) Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve Ad gentes posebno nas usmjerava na narode i skupine koje još ne vjeruju u Krista – nekršćane. Njima još nije navješten Krist i njegovo Evanđelje“, izdvojila je s. Davorka osvrćući se na koncilski dokument o misijama Ad gentes.

I na kraju našega razgovora nismo mogli ne spomenuti one vrsne misionare i misionarke koji, nažalost, više nisu s nama, a koje naša sugovornica posebno pamti. „Susret s Majkom Terezijom u Zagrebu i p. Antom Gabrićem u Zagrebu i Sarajevu ostavili su na mene lijep i neizbrisiv trag. Također, primjeri i uzori su mi naše blažene Drinske mučenice, fra Vjeko Ćurić, s. Lukrecija Mamić... – misionarke i misionar koji su krvlju posvjedočili vjeru, nadu i ljubav prema Kristu Gospodinu, raspetom i uskrslom, koji nas je svojom smrću i uskrsnućem spasio od užasa pakla i otvorio nam put vječnog spasenja u svom Kraljevstvu Nebeskom“, kazala je na kraju ova predana radnica na njivi Gospodnjoj, koja je vjerujemo mnogima, barem malim dijelom približila djelatnost Misijske središnjice, ali i samih misija i misionara.

Nas je, uz ugodnu suradnju, darivala i posebnim simpatičnim „misijskim“ čokoladama – popularnim Sekom i Bracom iz Zvečeva, koje su modificirane u duhu misija sa sličicama afričke dječice.

Svi oni koji žele pomoći – znaju gdje se mogu obratiti, ali na prvo mjesto, kako ističe naša sugovornica, dolazi molitva – poglavito za nova misijska zvanja, a potom i žrtva za misije, misionare i misionarke. 

Kćeri Božje ljubavi misionarke

Misijski duh Kćeri Božje ljubavi može se iščitati iz Okružnica utemeljiteljice s. Franciske Lechner. Ondje se jasno vidi s kakvim je misionarskim žarom ona išla u Bosnu, prvo u Sarajevo, a potom u Tuzlu i ostale krajeve zemlje. Bila je potpuno prožeta idealizmom, s čežnjom i žarkom željom približiti Božju ljubav svim ljudima ove zemlje, a poglavito najsiromašnijima i onima koji nisu nimalo upoznali ljubav Isusa Krista, koji je sam sebe žrtvovao sve do smrti za spasenje svih.

U travnju 1882. utemeljiteljica je pisala svojim sestrama: „Čudesni su putovi Božje Providnosti! Ono što ja nisam uspjela u svojoj mladosti, tj. da odem djelovati kao misionarka u zemlje krivovjeraca i nevjernika, sad postaje sreća mojih duhovnih kćeri. Čim sam čula da je Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu, dušom mi je prošla zraka nade da sad postoji mogućnost da i mi u tim krajevima dobijemo jedno polje djelovanja, na kojem ćemo moći učiniti mnogo za svetu Crkvu...“ (Okružnica br. 22, od 18. 4. 1882.). U istoj okružnici piše „...sestre u Bosni dolazit će u susret s različitim narodima i vjeroispovijestima, jer naša kuća treba biti mjesto odgoja duha i srca za sve...“

Misijski duh u Družbi sačuvan je i danas. Sestre iz provincije Božje providnosti danas djeluju: na Kosovu 12 sestara, u Albaniji 21, u Ugandi tri sestre Hrvatice (sve tri su rodom iz BiH) te 20-ak domaćih sestara