„Ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: „Pođi za mnom!“ On usta i pođe za njim.“

Bog zove čovjeka. On mu zna ime, zna gdje živi i što radi. Zna što mu najčešće prolazi mislima, što ga raduje u srcu, a što ostavlja tragove suza na licu. Zna mu snove, poznaje sve njegove želje, bilo velike, bilo male. Tog čovjeka, kojeg poznaje ne samo imenom, nego i srcem, zove. Ne zove ga usput, tek toliko da ne ide sam, ne zove ga kao dio skupine ljudi takvih kao što je on, ne, zove ga nasamo, zove baš njega. Čovjeka kojega je ugledao, do kojega je došao, kojega je pogledao i zavolio, bez kojega više ne može jer ga neizmjerno ljubi. To čini Bog, zove.

Taj čovjek pak ispred sebe ima životnu priliku koju može kao takvu prepoznati ili zanijekati. Isti taj čovjek može Onoga koji ga poziva pogledati, zavoljeti i ne moći više bez njega jer zna koliko ga Ovaj ljubi ili može okrenuti glavu i otvoreno reći pozivu upućenom njemu "ne". Ne dati se voljeti od onoga koji te jedini može iskreno, potpuno i neizmjerno ljubiti, čak i do neizrecive boli, otvoreno je nijekanje sebe. Bog ljubi. On ljubi toliko da nije bilo dovoljno da se Otac žrtvuje, nego šalje svoga Sina da se žrtvuje on, a po žrtvi Sina žrtvuje se i Otac jer daje bez zadrške jedinoga Sina. On koji se daje za nas, daje se do smrti na križu, daje se do posljednje geste poniznosti, do zadnjeg daha ranjivosti, do zadnjeg čavla boli, do zadnjeg udarca i biča grijeha, do zadnje suze svoje majke, baš On gleda čovjeka i zove ga. Zove ga na put koji je ne razgažen i trnovit premda su ljudi njime već prolazili, na put kojem se ne vide sve staze, na put koji je namijenjen baš za tog čovjeka koji sjedi već udomaćen u svojoj udobnosti i jednoličnosti života.  

Sve u Gospodinovim očima govori mu da pođe, da se odvaži, da nema straha, da je On s njim, da će ga nositi kad se umori. Sve u čovjekovim očima govori kako ga ipak hvata strah, kako mu je teško ostaviti ono što sad misli da ima, kako je naviknut samo na sigurne i lake putove kojima se brzo vidi cilj. Gospodin daje slobodu. Njegova volja stoji kao tvorena mogućnost pred čovjekom kojemu je najlakše sad reći "ne", ja to ne mogu. Njegova volja, ono što je najbolje za čovjeka poziva na pustolovinu i obećava da ju se isplati živjeti jer tek onda čovjek će živjeti, a ne preživljavati. Isplati ju se živjeti i to do kraja, a kraj tek obećava početak onoga za što je čovjek i rođen, zašto i postoji, a to je zauvijek i to zauvijek s Bogom.

A čovjek? Hoće li biti spreman reći sebi "ne", a Bogu "da"? Hoće li prestati nijekati sebe i priznati si da jedino što je vrijedno jest biti s Onim koji se za njega borio sve do smrti, koji ga voli i smatra ga prijateljem, sebi ravnim. Koji poštuje sve njegove odluke, koji ga sluša bez prekidanja i razumije bez osuđivanja. Koji je tu bilo sunce, bila kiša, koji ga nosi kad noge onemoćaju i srce se umori. Hoće li biti hrabar napustiti prolaznu ugodnost i poći trnovitom stazom koja vodi u pravi život? To ostaje samo na čovjeku, to je njegova potpuna sloboda.

Katarina Pendeš, postulantica