Isus se jednoga dana uputio u svoj zavičaj. Ovdje je proveo svoje djetinjstvo, ovdje su živjeli njegovi roditelji i njegova rodbina. Ovdje je bio kod kuće. Sada je ovamo doveo svoje učenike pa su oni imali priliku vidjeti gdje je on odrastao i s kime je dijelio svoje dane. U subotu su zajedno otišli u sinagogu gdje je Isus učio. Njegove su riječi bile mudre, a mještani su čuli i da su se po njegovim rukama čudesa događala. Ali kako je to moguće? Oni znaju tog Isusa od kada je bio dijete, znaju njegovog oca koji je drvodjelja, znaju mu majku i rodbinu. On je jedan od njih. Oni ga jako dobro poznaju.

I zbog toga što su mislili da ga jako dobro poznaju nisu mu vjerovali. Oni su ga poznavali, ali samo onoliko koliko je bilo vidljivo njihovim očima. Njihova su srca ostala slijepa i zatvorena za Isusa, za riječ Božju koju im je on došao navijestiti. Isus jest drvodjeljin sin i majka mu je Marija, ovdje jest i njegova rodbina, ali to je samo onaj dio koji se može spoznati ljudskim očima.

Nemalo puta se i mi nađemo u zamci da kažemo kako znamo osobu jer ju poznajemo od malena, kad je radila ovo ili ono, ili da poznajemo nečije roditelje, pa ako su oni takvi ni dijete ne može biti drugačije. Gledamo samo ono što je nama činjenično poznato, ili čak poznato po principu „rekla – kazala“. Tako su Isusa gledali njegovi sumještani. Zatvorili su se u svoje vizije i priče o Isusu i nisu mogli vidjeti srcem. Nisu mogli vidjeti tko je on uistinu.

Ako mi danas nastojimo otvoriti srce i čuti što nam Isus govori, možemo čuti najmanje dvije stvari. Prva je da ne stavljamo ljude u ladice, da im ne lijepimo etikete, da ih ne ocjenjujemo, podcjenjujemo ili pak sudimo. Otvorimo svoje srce  i tako pristupajmo svakom čovjeku. Druga stvar koju možemo čuti jest da ne stavljamo Boga u ladice pa kažemo: „A čuo sam već to evanđelje.“ Ili pak unaprijed znamo što će Bog i kako će Bog. Isus nije mogao učiniti čudo jer nije bilo vjere u ljudima. Imamo li mi vjere u Isusa? Vjerujemo li da je njemu sve moguće? Vjerujemo li da on poznaje svakoga i zna što je najbolje? Možda smo ga stavili u ladicu duhovnih pričica koje je lijepo čuti, ali koje nemaju nikakav utjecaj na naš život, u koje zapravo pretjerano ni ne vjerujemo jer su to neke bajke, priče za malu djecu. Isus današnjim evanđeljem ne govori samo svojim sumještanima nego govori ljudima svih vremena, svih krajeva svijeta. Zove nas da vjerujemo u njega. Zove nas da ga dođemo upoznati kao prijatelj koji upoznaje prijatelja, da mu povjerimo svoje boli kao dijete kada se povjerava majci. Zove nas da budemo njegovi učenici. Ako tako budemo činili, moći ćemo jasnije vidjeti silna djela koja Isus svaki dan za nas čini.

Razmišljanje uz Evanđelje XIV. nedjelje kroz godinu (Mk 6,1-6), god. B