U današnjem evanđelju Isus poziva dvanaestoricu učenika i šalje ih dva po dva dajući im uputu da na put ne nose ništa sa sobom. Ići na put bez svega onoga što bi moglo biti potrebno i korisno, niti danas niti u Isusovo vrijeme nije bilo shvatljivo.

Zašto Isus ne šalje veće skupine učenika? Zašto im ne kaže da uzmu sve što smatraju potrebnim kako bi bili sigurni na putu? Ova pitanja su sigurno bila u glavama Isusovih učenika kao što su i nama danas. No, Isusova poruka je vrlo jasna. Želimo li biti pravi navjestitelji Radosne vijesti i Kraljevstva nebeskoga moramo svjedočiti da naša sigurnost i naše pouzdanje nije u ljudima niti u materijalnim stvarima. To naravno ne znači da su ljudi i sredstva nepotrebni, ali znači da nisu presudni. Isus nam ukazuje na to da nam je najpotrebnije pouzdanje u providnost, vjera da će nam on koji nas šalje i providjeti sve što nam je potrebno na putu. Vjera da su oni, koji su nam stavljeni na put da hode zajedno s nama, upravo oni koji su nam potrebni.

Našim ljudskim očima je to često nevidljivo i neshvatljivo pa dozvoljavamo da nas hvata tjeskoba i pokušavamo isključivo svojim snagama činiti ono za što smatramo da je najbolje, zaboravljajući da Bog od nas nikada neće tražiti nemoguće. Kada bismo mi imali povjerenja u njega onoliko koliko on ima u nas, svakodnevno bismo pomicali brda. A nismo li se toliko puta uvjerili da su situacije koje su nam se činile nemogućima imale sretan ishod ako smo ih povjerili Bogu? Nismo li svakodnevno svjedoci kako svjetske veličine i snage padaju pred pouzdanjem, skromnošću i srčanošću?

Zato ohrabrimo se, prepustimo svoj život Gospodinu neka on njime upravlja i prihvatimo s vjerom ono što nam on daje kako bismo mogli djelovati. Prihvatimo one koje on šalje uz nas da bi nam bili suputnici u življenju i naviještanju Kraljevstva nebeskoga.

Razmatranje uz Evanđelje XV. nedjelje kroz godinu (Mk 6,7-13), god. B