Već petu nedjelju po redu čitamo odlomke iz Matejeva evanđelja počevši s Isusovim pozivom na obraćenje i pozivom prvih učenika. Potom nam Matej donosi Isusovu besjedu na gori koja uključuje blaženstva i mnoge druge savjete i zapovijedi kojima otkriva duh Kraljevstva Božjega s očitom porukom da su samo oni koji usvoje taj duh njegovi istinski učenici. U okviru te Besjede slušamo ga danas kako nalaže ljubav prema neprijateljima nasuprot osvete. Pravi je to ispit za one koji su se odvažili biti njegovi učenici, pravi ispit za sve kršćane da odgovorimo na pitanje jesmo li barem zakoračili putem obraćenja.

Isus traži od svojih da se ne opiru Zlomu, da ljube neprijatelje, mole za one koji ih progone, okreću i drugi obraz kad ih netko udari, traži od svojih da daruju gornju haljinu onome tko bi zahtijevao samo donju, pođu na put od dvije milje s onim tko ih zamoli za jednu. Na prvi pogled Isus kao da želi učenike slabiće koji neće znati riječi progovoriti i koji će se lako dati manipulirati. No, nije tako. Isus zabranjuje izravno suprotstavljanje Zlu, mržnju, osvetu i vraćanje istom mjerom jer zna koliko su takvi odgovori razorni. Zna da odgovor koji je jednako vrijedan Zlu zarobljava ljudsko srce te ga čini istim kakvo je i Zlo. Odgovoriti istom mjerom znači ni po čemu se razlikovati od onoga koji nam je nanio zlo ili nepravdu, odgovoriti istom mjerom znači biti kao on; znači nastaviti lanac zla i mržnje i biti sluga Zloga, upasti u njegovu zamku, vršiti njegove planove, naredbe i želje. Jedini odgovor vrijedan Boga je odgovor koji dobrohotnošću zaustavlja lavinu zla te čini da se mreža grijeha prestane širiti. Samo tako, zlo može biti poraženo. Samo takva pobjeda ne ostavlja gorak osjećaj u duši. Koliko smo puta i sami svjedočili situacijama kada su drugi tražili priliku za svađu, a mi smo se uhvatili kao što se riba hvata na udicu. Koliko puta smo onima koji su nas povrijedili vratili ne istom, nego još gorom i većom mjerom. Vjerujem da smo iskusili i situacije kada smo tražili priliku za svađu pa nas je druga strana posramila blagim riječima, da smo ponekad dobrohotnom gestom prema onima koji su nam nanijeli zlo zaustavili optuživanja, predrasude i još dublje povrijede.

Pravo pitanje za naše srce jest: U kojoj smo se od navedenih situacija osjećali mirno, pobjednički, na Isusovoj strani, a u kojoj posramljeno, pobijeđeno i  na strani Zloga?

Jedna priča u skraćenom obliku glasi: „Vidim, odlaziš u crkvu. Ne zanima me što ćeš u njoj raditi, iako mislim da ćeš se pomoliti. Nimalo ne marim zato hoćeš li stajati ispred oltara ili tamo kod vrata, hoćeš li moliti sjedeći ili klečeći, pognute glave i zatvorenih očiju... Čekam te vani. Kad izađeš iz crkve i vratiš se među ljude, pripremi se za susret sa mnom. Tada ću te nemilosrdno pratiti, promatrati, suditi, a možda i osuditi. Imam pravo to učiniti. Naime, želim znati: jesi li u crkvi doista razgovarao s Bogom, ili si se samo s njime poigravao? Uvjerim li se da si ohol, pohlepan, sebičan, svadljiv, uvredljiv, zavidan, brbljav, površan... znat ću da ti molitva ne valja…“

Ovoj priči u duhu današnjeg evanđelja mogli bismo pridodati: „Ne zanima me previše kakav si prema prijateljima i onima koje te hvale, koji ti žele dobro. Čekam te pri susretu s onima koji te mrze, koji su ljubomorni na tebe, koji ti idu na živce. Ako im ne opraštaš, ako uzvraćaš istom mjerom, nisi moj učenik. Ako si dobrohotan prema svima, ako si čak naizgled i slab, ako ne uzvraćaš ciničnim i sarkastičnim dosjetkama u nekom jezičnom sukobu kako bi se pokazao sposobnijim od drugih, ako uvijek iznova skupljaš snagu biti poražen u očima ovoga svijeta, tek si onda odgovorio na poziv da budeš savršen….“

Razmišljanje uz evanđelje VII. nedjelje kroz godinu (Mt 5, 38-48), god. A