U evanđeljima proteklih tjedana više smo puta mogli susresti lik Ivana Krstitelja. Tako smo kroz adventsko vrijeme slušali njegov poziv na obraćenje, dvojbu o dolasku Iščekivanoga, najavu njegovog rođenja sve do samog izvješća o rođenju i zadobivanju imena Ivan. Prošlu nedjelju kojom smo zaključili božićno vrijeme čuli smo od evanđelista Mateja kako je Isus zatražio krštenje od Ivana dok ove nedjelje nalazeći se u vremenu „kroz godinu“ čitamo na neki način Krstiteljev doživljaj Isusovog krštenja. Premda svjesni značenja Ivanove uloge svejedno bismo se mogli upitati zašto ga tako često susrećemo u tako kratkom vremenu. I već prva rečenica današnjeg evanđelja nudi nam odgovor: „Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu”. Isus dolazi, a tamo gdje je Isus tamo je i njegov preteča. Isus dakle nastavlja dolaziti, i onda kada je zgodno i onda kada je nezgodno, i onda kada ga iščekujemo i onda kada mu zatvaramo vrata. U adventu iščekivali smo ga kao onoga koji dolazi, kao onoga koji će se roditi te za Božić i proslavili njegovo rođenje. Sada već polako nastavljanjem onog običnog svakodnevnog života može se činiti kako toplina toga događaja i s njime blizina Božja naglo iščezava dok je jedino što nam ostaje nekakva praznina i čežnja za danima ispunjenima obiteljskim i prijateljskim zajedništvom. Evanđelje nam stoga otkriva kako nije Bog taj koji se skriva: „Ivan ugleda Isusa gdje dolazi“ već smo često puta mi oni koji se brzo umore tražiti ga u situacijama i okolnostima u kojima se čini da ga nema. A on je ni manje ni više nego tamo gdje smo mrtvi spreman pokupiti sve što nas čini takvima: naše grijehe. „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta“.

Druga zanimljivost pomalo paradoksalna leži u Ivanovom obilježju. Nazivamo ga pretečom dok on sam ponizno priznaje: „Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene!“ Svima nam je potrebna upravo takva poniznost: znati priznati svoje pravo mjesto pod ovim nebom; moći priznati da svijet nije počeo ni završio s nama, da nismo mi najviši kriterij ponašanja, ljepote, mudrosti i istine; moći primijetiti da je netko i prije nas nešto dobro učinio; moći povjerovati da nismo gospodari života već oni koji su ga primili iz ruke Božje, da smo u svakom trenutku preteknuti njegovom ljubavlju i nježnošću.

Ivan u današnjem evanđelju potvrđuje vlastitu veličinu poniznošću posvjedočenom na još jedan način: dvaput ističe kako nije poznavao Isusa, ali je zakoračio u tu avanturu čuvši glas onoga koji ga je pozvao krstiti. Ne vjerujem da ima itko na ovome svijetu tko ne bi htio susresti Boga, upoznati ga ili barem na neki način dohvatiti smisao života. A kako upoznati nekoga ako ga ne slušamo, ako ne čujemo što govori. Tko god živi istinski odnos iskusio je važnost šutnje i slušanja ne kao nešto što se čini jedanput ili dvaput već svaki dan, ispočetka. Da, teško je slušati i čuti... s ljudima se možda još i odvažimo nekako... a s Bogom? Ipak, isplati se potrošiti cijeli jedan jedini život tražeći ga, slušajući ga i upoznavajući ga jer rezultat takvog slušanja i traženja nije informacija, nije trač, nije nešto što prolazi. Plod je toga naime novi život, novi čovjek koji postaje novi u mjeri u kojoj poznaje Boga koji je ljubav. Ivan je to pokazao svojim životom. „Onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ’Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji“. Slušanje i poslušnost Božjoj Riječi dovodi do iskustva Oca koji je toliko ljubio svijet da je dao Sina svoga. Dovodi do iskustva Sina koji je toliko ljubio čovjeka da nam je od Oca darovao Duha Svetoga kako bismo mi po milosti krštenja postali ono što on jest po naravi: sinovi Božji te kao takvi sudjelovali na najstvarniji mogući način već sada na njegovom božanskom životu. Toliko puta se ponašamo i želimo biti bogovi. Na tom putu pristajemo na razne kompromise, grijehe, idole pa umjesto bogovi postanemo robovi, ovisni. Radosna se vijest stoga krije u dirljivoj istini: možemo biti Božji sinovi i kćeri i ne trebamo domišljati načine kako to božanstvo Bogu ukrasti. Dovoljno ga je samo iz njegove ruke primiti ili bolje rečeno, jednom kršteni, nastaviti primati.

Ivan u jednoj svojoj poslanici piše ovako: „To napisah vama koji vjerujete u ime Sina Božjega da znate da imate život vječni“ (1Iv 5,13). Je li moguće da onima kojima imaju život vječni netko mora reći da ga imaju? Je li moguće da oni koji su zadobili život vječni žive kao da ga nemaju? Je li moguće da oni koji su krštenjem opečaćeni vječnošću hodaju ovom zemljom izgubljeni i bez nade u moguću promjenu? Dovoljno je zaviriti u vlastito srce i vidjeti da vrlo lako odgovaramo na svako od ovih pitanja sa: da.

Stoga želim ovu nedjelju ponoviti Ivanove riječi. Želim podijeliti ovo promišljanje da se podsjetimo da imamo život, puninu, božanstvo. Događaj Isusovog krštenja nastavak je preokreta u životu ljudskog roda započetog Isusovim utjelovljenjem. Isus se krsti kako bi sve ono što je njegovo postalo naše. Nerijetko čujemo kako se Isus krstio radi nas, kako se krstio zato jer je čovjek ili kako se i nije krstio već učinio nešto da bi nas poučio. Isus nije glumac! Kada se rađa uzima doista ljudsko tijelo. Kada umire na križu ne pravi se da spava već živi iskustvo prave smrti. Kada se krsti na njega doista silazi Duh Sveti. Zašto nam je to tako teško prihvatiti? Možda zato jer imamo iskrivljeno ili barem necjelovito poimanje krštenja. Doživljavamo ga poput magije koja briše istočni i svaki drugi grijeh. I briše, ali kako? Tako što nas nastanjuje Duh Sveti, ljubav Božja. Nije bit u tome da ostajemo prazni od grijeha, opustošeni već u tome da bivamo ispunjeni svetošću Božjom koja nije ništa drugo doli ljubav. A tamo gdje obiluje ljubav nestaje grijeh, prijetvornost, sebičnost, laž. I što više u svome životu dopustimo da nas ljubav nastanjuje toliko će biti manje onoga što nas ubija. Što više onoga svoga predajemo Bogu to više onoga Božjega postaje naše. Stoga možemo odgovoriti na pitanje zašto se onda Isus krsti ako nema grijeha? Na krštenju na Isusa silazi Duh Sveti a sinoptička evanđelja k tome dodaju kako mu Otac govori da je njegov ljubljeni Sin. I to je krštenje. Za nekoga promatrača ova zgoda može se činiti spektakularnom.

No ovdje se zapravo događa sve ono što je Isus živio u zajedništvu s Ocem i Duhom Svetim prije silaska na zemlju: otajstvo ljubavi. I pravi spektakl nastaje tek onda kada to otajstvo ljubavi pogodi naše života, kada shvatimo da se tiče nas. Evanđelje današnje nedjelje otkriva kako je Isus onaj „koji krsti Duhom Svetim“. Drugim riječima, on je onaj koji nam donosi ljubav Božju, njome nas posvećuje i osposobljuje da živimo poput njega. Posvetivši vodu Jordana i time sve krsne zdence širom svijeta omogućio nam je da po našemu krštenju sve ono što je naše postane njegovo, a sve ono što je njegovo naše. Ipak krštenje nije dolazišna već polazišna točka našega života. Sirijski su oci naglašavali kako se čovjek mora tri puta roditi: naravnim rođenjem od majke, rođenjem na vječni život krštenjem te naposlijetku rođenjem iz dvaju izvora. Ova dva izvora zapravo su oči koje su kadre zaplakati, pokajati se, ganuti se ljubavlju Božjom i ne više kao malena djeca već kao odrasli ljudi prihvatiti Duha Svetoga koji u nama Boga zove svojim Ocem i od čijeg se klicanja svaki grijeh udaljuje. Zahvaljujući za vlastito krštenje molimo danas za naše treće rođenje: Gospodine koji uvijek dolaziš, po našoj vjeri očituj nam ljubav svoju ali još prije toga ljubavlju svojom očituj se našoj vjeri.

Razmišljanje uz 2. nedjelju kroz godinu (Iv 1, 29-34).