U evanđeoskom ulomku XVI. nedjelje kroz godinu (Mk 6,30-34), koji se sastoji od nekoliko redaka teksta, dominiraju glagoli kretanja: skupiti, ići, dolaziti, odlaziti, otploviti, preteći, izaći. Ovi glagoli odražavaju i naš svijet, vrijeme u kojem živimo. Sve je manje mira, a sve više kretanja. Ponekad se čini da smo svi u nekom stalnom pokretu, u trci s vremenom i prilikama te sve rjeđe imamo vremena za odmor i odmak od onoga čime smo svakodnevno zaokupljeni. Zato se mnogi raduju godišnjem odmoru kao vremenu odmaka od svakodnevne rutine i užurbanosti.

Apostoli se nakon prve misije, koja je, prema tekstu, bila vrlo uspješna, okupljaju oko Isusa i izvješćuju o svemu što su činili i naučavali. Zanimljivo je da nam evanđelist Marko ne prenosi Isusovu reakciju na njihov uspjeh i prva misijska iskustva nego samo njegov poticaj: „Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.“ Isus ovome ponovnom susretu daje dublju dimenziju; u njegovim riječima odzvanja glas dobroga pastira koji, kako je opisano u Ps 23, one koji su mu povjereni vodi, hrani, daje im odmora. Navaljivanje mnoštva ne dopušta im ni odmor ni tjelesnu okrepu u hrani. Premda ih mnoštvo ometa u potrebnome odmoru, njegova je prisutnost znak da se učenici s prvoga radnog zadatka nisu vratili sami nego su ih ljudi slijedili. Isus je apostole poslao dva po dva i dao im upute za djelovanje (usp. Mk 6,7-11), a oni su mnoštvo doveli k njemu, k onomu koji im je dao moć činiti velika djela (čudesa, ozdravljenja) i propovijedati.

Isus i apostoli lađom odlaze na samotno mjesto, no njihov pokušaj povlačenja ne prolazi nezapaženo. Mnogi su vidjeli ili čuli o tome pa su se strčali na predviđeno mjesto i prije njih. Očekivanje i potreba naroda ne ostavlja Isusa ravnodušnim. Kao i u drugim dijelovima Evanđelja po Marku, i ovdje susrećemo Isusa kojega duboko suosjećanje prema narodu pokreće na djelovanje: „Kad izađe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.“ (Mk 6,34) Narod, mnoštvo opisano je kao ovce bez pastira. U ovome slučaju pastir nije uložio napor kako bi skupio ovce, već su one same došle pastiru, uvjerene da on vidi njihove potrebe. I uistinu, najprije ih poučava (hrani riječima), a potom će njegove riječi prijeći u konkretna djela, nahranit će ih kruhom (usp. Mk 6,41-44).

Mir i odmor je tamo gdje je Bog. Samotno mjesto koje obećava odmor mjesto je na kojem susrećemo Isusa, na kojem boravimo s njim, a to može biti i put prema zadanom cilju. Jedna izreka kaže: „Put je već cilj.“ Promatramo li vožnju Isusa i apostola u lađi kao put prema određenom cilju – samotnom mjestu, tj. vremenu i mjestu odmora – tada možemo reći da su se učenici već tijekom vožnje odmorili i okrijepili jer su bili sami s Isusom. Vrijeme provedeno na lađi vrijeme je odmaka od mnoštva i vrijeme vraćanja snage za nova djelovanja, za ponovni susret s mnoštvom, njihovim čežnjama i nadanjima. Povlačenje, bez obzira koliko trajalo, čuva nas od izgubljenosti u užurbanosti djelovanja i daje nam priliku boravka s onim koji nas šalje djelovati u svoje ime, hraniti bližnje kruhom njegove riječi i ljubavi.

Razmišljanje uz evanđelje XVI. nedjelje kroz godinu (Mk 6,30-34), god. B