Danas gotovo ne postoji posao, profesija ili hobi za koji ne postoji posebna oprema. Poznata nam je npr. medicinska, sportska, računalna, školska, … oprema. U ovome kontekstu govora o opremi možemo promatrati i evanđeoski ulomak XV. nedjelje kroz godinu koje u nama potiče pitanja: Kako Isus šalje dvanaestoricu? Kakva im je oprema potrebna da bi njihovo poslanje bilo uspješno?

Odmah na početku možemo zaključiti da Isus dvanaestoricu ne opskrbljuje za poslanje nikakvom posebnom opremom već im daje potrebnu vlast i lišava ih, oslobađa svega suvišnoga. Isus ih šalje dva po dva i daje im vlast nad nečistim dusima. Dobivanjem ove vlasti oni postaju sposobni činiti ono što je činio Isus: donositi spasenje ljudima i to riječima i djelima. Ovime učenici postaju dionici Isusova poslanja, postaju apostoli tj. navjestitelji u Isusovo ime. Oni nisu slučajno poslani dva po dva nego ciljano jer je to bio propis židovskog zakona o svjedočenju (svjedočenje dvojice bilo je vjerodostojno, a ne samo jednog svjedoka), ali i zato što se dvije osobe međusobno mogu podržavati, hrabriti, opominjati i ispravljati (usp. Dj 13,2-15,41: Barnaba i Pavao, Pavao i Sila, Barnaba i Ivan zvani Marko).

Nakon što su dobili vlast nad nečistim dusima, Isus učenicima daje vrlo konkretne upute. Prva se odnosi na opremu za put, a druga na ponašanje u kućama u koje uđu. Dvanaestorica su dobila veliku vlast (nad nečistim dusima) i minimalnu opremu (štap i sandale) te zapovijed da ne nose ništa: ni kruha, ni torbe, ni novaca i da ne oblače dviju haljina. Na prvi pogled čini nam se da je Isus zahtjevan „poslodavac“: malo daje za rad, a puno zahtijeva. Kao da je zamijenio ono što je važno za put (kruh, novac, haljina) od onoga bez čega bi se možda i moglo preživjeti (štap, sandale).

Isusovo pravilo minimalne opreme ne omogućava sigurnost i udobnost na putu nego smjera na „slobodu od“ sredstava i predmeta te omogućava dvanaestorici „slobodu za“ otvorenost u novim susretima s ljudima kojima su poslani, u čije kuće će ulaziti i nalaziti prijem ili odbijanje. Učenici su, bez obzira jesu li doživjeli gostoljubivost ili su naišli na zatvorenost ukućana, pozvani u ime Isusovo ostati na putu, u pokretu prema drugim ljudima, a ne tražiti trajno prebivalište. Ostanak u kućama gdje su dobro primljeni značio bi zastoj spasenjskoga djelovanja, zaustavljanje ostvarivanja kraljevstva nebeskoga. Ako naiđu na negostoljubivost i zatvorenost za navještaj, također su pozvani ići dalje i ne trošiti dragocjeno vrijeme i snage na tu kuću.

Minimalna oprema koju Isus daje dvanaestorici i jasna pravila ponašanja pokazuju da se njihovo slanje ne temelji ni na kakvoj zemaljskoj logici i sigurnosti već isključivo na njegovoj riječi i zahtjevu. Oslanjanje na Isusovu riječ i poštivanje pravila jamac su uspjeha učenika i jedina sigurnost na koju mogu računati. O tome nam svjedoči sam kraj evanđeoskog ulomka: „Otišavši, propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali.“ (Mk 6,12-13)

Razmišljanje uz evanđelje XV. nedjelje kroz godinu (Mk 6,7-13), god. B