Evanđeoski ulomak XVII. nedjelje kroz godinu donosi nam pripovijest o čudesnom umnažanju kruha. Evanđelist nam u prvim redcima otkriva vrijeme, mjesto i sudionike ovoga događaja (Iv 6,1-4). Potom predstavlja Isusa koji u dijalogu s Filipom i Andrijom (6,5-9) uočava i imenuje problem: glad silnoga mnoštva koje ga je slijedilo. Dok Filip svojom reakcijom očituje da ne može riješiti problem jer imaju premalo novaca za kupnju kruha s obzirom na broj onih koje treba nahraniti, Andrija traži rješenje te ukazuje na dječaka koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice, iako je svjestan da je to premalo da bi se sve nazočne nahranilo.

Nakon što je učenicima ukazao na potrebu mnoštva, ali i na njihovu nemogućnost iznalaženja rješenja, Isus preuzima inicijativu. Naređuje da narod sjedne, uzima kruhove, izreče zahvalnicu i podijeli. Isto učini i s ribicama. Geste koje Isus čini podsjećaju na Posljednju večeru (usp. Mk 14,22; 1 Kor 11,23-24), odnosno na euharistiju.

Čudo umnažanja kruhova i ribica nije detaljno opisano, ali rezultat toga Isusovog čuda jest. Narod se najeo i još je obilno ostalo. Evanđelist ovu situaciju opisuje kao da je posve normalno da se mnoštvo od 5000 muškaraca nahrani od pet kruhova i dvije ribice. Narod je na temelju čuda koje je Isus učinio u njemu prepoznao Proroka, kojega bi bilo vrlo korisno imati »na svojoj strani«. No Isus nije ono što oni vide, on je više od toga, što će se tek očitovati na kraju Evanđelja po Ivanu. Stoga Isus odlazi, povlači se na goru, posve sam.

Čitajući ovaj evanđeoski ulomak možemo se pitati kako bismo reagirali u sličnoj situaciji: poput Filipa ili poput Andrije? Filip svojom reakcijom očituje nemoć, a Andrija spremnost na pronalaženje rješenja. Možda ni sami često ne znamo što nam je činiti ili kako možemo pomoći, ali svako rješenje, kao i u ovoj pripovijesti o čudu umnažanja kruha, počinje prvim korakom: vidjeti što (već) imamo i to staviti pred Isusa. Evanđelja nam opisuju da Isus ne čini čudo tamo gdje ničega nema, već tamo gdje postoji vjera da on s onim što imamo – pa bilo to neznatno, krhko, nedostatno – može učiniti nešto sasvim novo, jedinstveno, što nas nadilazi.

Razmišljanje uz evanđelje XVII. nedjelje kroz godinu (Iv 6,1-15), god. B