Gospodin je danas među svojima, u svom gradu, među ljudima s kojima bi se trebao najbolje razumjeti; iz čijeg je mentaliteta proizišao, na zemlji na kojoj je niknuo i iz koje je izišao dalje u svijet. Njegovi su zadivljeni milinom riječi do jednog trenutka. I mi smo zadivljeni takvim ljudima dok pričaju, kako bismo rekli: “Ma milina!“ Međutim, u onom trenutku kad postanu oni koji nas žele svjetovati, usmjeriti na pravi put ili iz svog mentaliteta izdići, postajemo nesigurni i jalni jer se nikada iz svog rodnog mjesta, mišljenja, svoga kutka pomakli niti izdigli nismo. Tromi za dalje, jer je lakše živjeti prosječno, i utopljeni u svoje mentalitete do razine sljepoće za drugoga i drugačijega živimo u lažnoj slobodi ne tražeći više od ovog života nego samo neke izvanredne stvarnosti ili slaboću drugoga da bismo se mogli prozvati najboljima, da bismo našli uporište našem egocentrizmu.
Kad nam netko pokušava rasvijetliti istinu života kojega živimo, otkrije licemjernost naših djela, razotkrije nakane srca, pomalo zadirući u nesigurne temelje naših utvrda samohvale i pretjeranog samoljublja u koje smo se skrili, vrlo lako, ne mogavši to više slušati, skrećemo s teme onoga o čemu nam čovjek govori na temu kakav je on, neka pogleda sebe; ta što li je on posebniji od drugih, izraslih u istom zavičaju i na tlu. A to što se čovjek otisnuo, proširio vidike, radio na sebi i formirao se do razine iscrpljenosti ne dolazi do izražaja i ne može naći priznanja, jer, uši naučiše na tolika lažna priznanja da ne podnose glas istine i život u čistoći.

Čitanja ove nedjelje podsjećaju nas na ulogu koju primamo po krštenju, na ulogu proroka. Svi smo mi pozvani biti proroci u ovome svijetu, ali ne samo na način, da prokazujemo druge i ovo vrijeme, nego da prije svega u valjanom ispitu savjesti svoje srce stalno stavljamo na vagu. Taj proročki poziv kojega nosimo često nas stavlja na muke i, živeći ga tražeći Božje u svakodnevici, naš život neminovno u mnogim trenucima poprima raspoloženje patnje i neutješne tuge. Jeremija kojega je Bog uzeo za proroka dočarava nam u više svojih ispovijesti koliko mu je život za Boga donio veliku patnju: rodbina ga nije razumjela, u nekom dijelu poslanja osjećao je kao da Bog šuti i teško to podnoseći preživio je samo zbog onoga što mu je Bog na početku poslanja rekao: „I borit će se s tobom, al' te neće nadvladati, jer ja sam s tobom.“ Bog ga je suprotstavio onima koji su se smatrali stupovima naroda. Postavio ga je spram svećenika, i učitelja, obnašatelja političke vlasti. Ma nitko nije bio pošteđen te Božje riječi. „Danas te, evo, postavljam protiv sve zemlje: protiv kraljeva i knezova, svećenika i naroda ove zemlje.“ Dakle, svima je ta Božja riječ bila upućena i nema poštede ni za jednog člana društvene i hijerarhijske ljestvice. Svima je ista riječ ponuđena, ali tko će biti toliko prijemljiv za njezino primanje, tko će misliti svojom glavom i priznati srcem kad zbog uobičajenog mišljenja svoje ne želimo promijeniti da ne bismo bili izbačeni odlučujemo sami.

Zato u trenucima kada nam fali razbora da bismo naviještenu riječ prepoznali kao Božju, kada nas dira u dubine srca tražeći od nas promjenu i životne iskorake često se riječima psalmista utecimo Bogu utvrđeni u vjeri njegova prvotnog obećanja kojega nam je dao da će biti s nama da nas ne nadvladaju: „Tebi se, Gospodine, utječem, ne daj da se ikada postidim! U pravdi me svojoj spasi i izbavi, prikloni uho k meni i spasi me!“ Gospodine, ne daj da te se ikada postidim!

Razmišljanje uz evanđelje 4. nedjelje kroz godinu (Lk 4, 21-30); god. C