Evanđelist Luka u današnjem evanđelju iznosi događaj susreta čovjeka i Boga, s naglaskom na ono jedino bitno u životu svakog čovjeka – a to je pitanje vječnosti.

            Isus uđe u Jerihon, u tom mjestu već je ozdravio jerihonskog slijepog prosjaka Bartimeja. Sigurno su mnogi ostali zatečeni tim događajem, i kako to obično biva u narodu, glas se o tom događaju pročuo nadaleko. Isusovim ulaskom u Jerihon sigurno su mnogi pohrlili vidjeti tog 'čudotvorca'. Među onim koji su htjeli vidjeti Isusa bio je i nadcarinik Zakej. Čovjek niska stasa. Koliko god je htio vidjeti Isusa nije moga od silnog mnoštva, međutim radoznalost je bila jača. Odlučio je popeti se na smokvu. Kada malo bolje razmislimo ni smokva nije pretjerano visoka, ali njemu je bila dostatna kako bi vidio Isusa.

             I bez obzira na to koliko ga je htio vidjeti, opet je Isus prvi, jer je došao do smokve i pogledao ga. To je ta Božja ljubav. Isus uvijek ima inicijativu, napose u ljubavi, jednostavno ne da se nadmašiti. Iz tog pogleda, dogodio se susret i to ne bilo koji. Bio je to susret za obiteljskim stolom u Zakejevoj kući. Zakej je bio toliko počašćen i radostan jer sam Gospodin je odlučio proboraviti u njegovoj kući. Židovi za obiteljski stol ne zovu sve, već sam one koje smatraju prijateljima i koji u tom trenutku postaju kao obitelj. Nadalje, ukoliko je netko od važnih i uglednih uzvanika prisutan, tada je to objed na koje mogu prisustvovati svi, kao promatrači.

            Stoga je logična slijed događanja, da će narod, ono slino mnoštvo mrmljati na Isusa, kako se moga grješniku svratiti, kako se mogao s njim poistovjetiti. Slika mrmljanja najvidljivija je u četrdesetogodišnjem lutanju pustinjom kada je narod nezadovoljan pustinjom, hranom, vodom – a Bog im je sve darovao. Ova slika podsjeća i na sliku Isusova ulaska u Jeruzalem kada mu narod kliče, svi ga žele vidjeti, a koji dan kasnije narod ga želi razapeti. Tako je i u današnjem evanđelju, narod s nestrpljenjem iščekuje Isusa, a kada on učini nešto njima nelogično odmah se stavljaju na mjesto sudaca.

            Bez obzira na sve okolnosti Zakej je vrlo radostan zbog Isusove inicijative i njegovog društva. Za stolom, u svojoj kući ugostio je tako važnog gosta, samoga Boga. Zakej sigurno još nije svjestan cijele situacije, ali ovaj susret mijenja njegov život, on se odriče svega u korist siromaha, a koje je zakinuo vraća četverostruko. Isus ga pohvaljuje i svima daje pouku „Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!“

            Isus ga nije nagovarao, nije mu propovijedao, nije ga silio na išta što Zakeju ne bi bilo po volji. Isus je sam bio gost u kući nadcarinika Zakeja. Čovjeka kojeg je cijelo mjesto otpisalo, a Isus čini suprotno. Njegov primjer bio je jači od bilo koje riječi. I mi smo pozvani nasljedovati Isusa u njegovu primjeru. Zapitajmo se danas: kome mogu učiniti nešto dobro, tko je kraj mene potreban ljubavi, gdje i kome danas mogu biti produžena ruka Kristova.

            Isus je došao spasiti izgubljeno. Možda se i sami ponekad osjećamo izgubljenima. Potražimo smokvu, neka u nama pobjedi radoznalost za Božje stvari. Isus svaki dan prolazi kraj svakoga od nas. Potražimo njegov pogled u masi i budimo spremni otvoriti vrata svoga doma – svoga srca, je On dođe potražiti i spasiti izgubljeno!

Razmišljanje uz evanđelje XXXI. nedjelje kroz godinu (Lk 19,1-10), god. C