VELIKA SRIJEDA

Meditacija
Velika i sveta srijeda. Prvo Juda, pa Petar, a onda: “Da nisam ja, Gospodine?”  Neka nas ovo, pomalo provocirajuće pitanje evanđelja Velike srijede, pripremi za življenje najsvetijih dana koji su pred nama, dana svetoga Trodnevlja. Dok su blagovali, reče Isus svojim učenicima: “»Zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati.« Silno ožalošćeni, stanu mu jedan za drugim govoriti: »Da nisam ja, Gospodine?« On odgovori: »Onaj koji umoči sa mnom ruku u zdjelu, taj će me izdati…A Juda, izdajnik, prihvati i reče: »Da nisam ja, učitelju?« Reče mu: »Ti kaza.«” (Mt 26,21-23.25)

“Da nisam ja, Gospodine”,  nebrojeno puta stavljajući ruku u istu zdjelu s Tvojom, pristupala Tvom oltaru, hranila se Tvojim tijelom, a imala srce daleko od tebe? “Da nisam ja, Gospodine”,  toliko puta htjela, poput trgovaca u hramu, okoristiti se zajedništvom s Tobom i Tvojom blizinom? “Da nisam ja, Gospodine”, na euharistijsku gozbu dolazila neizmirena sa svojom obitelji, ukućanima, prijateljima, rodbinom, bližnjima, kolegama? “Da nisam ja, Gospodine”, primala Tvoje tijelo koje se razdalo na križu za sve ljude, tražeći pritom sve načine da ljubomorno sačuvam vlastiti život. “Da nisam ja, Gospodine” među onima koji te zazivaju samo kada te trebaju, a kojima blagovanje Tvoga tijela i pomirenje s Tobom u sakramentu ispovijedi predstavlja sramotu, ili gubljenje vremena, ili se ne uklapa u tjedni raspored? “Da nisam ja, Gospodine”, prepustila se bez previše razmišljanja kolotečini života potajno se nadajući da ću na kraju ipak u Tvoju zdjelu moći zagrabiti i od nje imati koristi?

Molitva
“Da nisam ja, Gospodine?”, Jesam, naravno da jesam, i ja sam. Utjeha je moja da ti „moje daleko“ nije „predaleko“, i da ti moje „kasno“ nije „prekasno“. Znam, dobro znam, da tamo „gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost“ (Rim 5,20). Zato te samo jedno molim, da poput onog mlađeg sina „dođem k sebi“, da se napokon od svojih lutanja umorim. O Judi ambrozijanska liturgija pjeva da je najgori trgovac koji Sunce prodaje tminama. No ja znam da si gori trgovac ti od njega. Jer sam sebe daješ, a koristi nemaš nikakve. Takva je tvoja ljubav, ne traži svoje. Neka upravo takva tvoja ljubav rani moje srce.

„Prosti moj Bože, jer sad se kajem.
I mene žalost sva pridobi.
Mir i proštenje,
jer tva me ljubav usrid uprav srca rani.
Smiluj se nami Gospodine – smiluj se nami!“

„Poput ovaca svi smo lutali i svaki svojim putem je hodio“ (Iz 53,6) “Da nisam ja, Gospodine?“. Jesam, i ja sam. Iz tvoje ruke uzimala darove, a potom sama njima upravljala, odnosila tvoje darove daleko od tebe, lutala, otvarala ih na krivim mjestima, pogrješno i sebično ih upotrebljavala, ponašala da kao da sve samo o meni ovisi, a potom gladovala u tuđoj zemlji.

„Bože predragi, ja sin neharni,
tebʼ Oca dobra smih ostavit?“

“Da nisam ja, Gospodine?“ Jesam, naivno se pravila da ne vidim i da ne shvaćam da iskustva tolikih oskudijevanja, iskustva životne gladi i žeđi, nedostatka životnog smisla dugujem bježanju od obilja koje je samo u tvojoj ruci. Želim ti se svim srcem vratiti, svom se težinom u rane tvoga Sina sakriti, kao što su toliki u povijesti poput svetog Franje, svetog Bernarda i naše Majke Franziske činili znajući da upravo iz tih rana izvire život istinski.

„Sad se pokorno u svete rane,
otvorʼne za me, želim sakrit.
Smiluj se nami Gospodine – smiluj se nami!“

I na kraju kako pjeva ova pokornička pjesma koju smo našli u Postirima na Braču, možda nisam toliko hrabra za tebe umrijeti i krv proliti. Pa ipak, radije i umrijeti nego tebe odbiti. Radije umrijeti nego rasuti uprazno ono što ćeš mi pokazati u ove svete dane. Jer znam, duboko u sebi znam, da odbiti tebe znači zanijekati samoga sebe.

„Ne samo suze, neg i krv istu za tebʼIsuse,
htio bih prolit,
spravan sam prije udilj umriti
nego već tebe Boga uvridit.
Smiluj se nami Gospodine – smiluj se nami!“

Popodne, u 16:00 sati, objavit ćemo pokorničku vježbu koja se nastavlja na ovu meditaciju.