Da progledaju oni koji ne vide
Slijepac od rođenja – rast na putu vjere
Isus slijepome od rođenja kalom premaza oči. Prije toga nema nikakva znaka da je između ove dvojice bilo susreta, dodira, komunikacije. Ipak, evanđelist pripominje da je Isus dok je prolazio ugledao čovjeka slijepa od rođenja, te su učenici pitali tko je sagriješio da je ovaj zbog toga kažnjen, on dok je još bio u majčinoj utrobi, ili njegovi roditelji. Isus je prepoznao slijepa od rođenja kao što prepoznaje svakoga od nas, i zna nas bolje nego mi sami.
Čovjek bijaše slijep, slijep od rođenja. Nije mogao vidjeti ništa oko sebe, a već na početku vidimo njegovo povjerenje u Isusa kojega do tada još ne bijaše upoznao. Dopušta mu da mu kalom premaže oči, te na Isusovu riječ ode i opere se u kupalištu. Učinio je kako je Isus rekao i progledao. Toga je itekako svjestan, pa koliko god puta ga pitali kako je progledao, on ponavlja kako je otišao na Isusovu riječ. Najprije kaže da mu to učini čovjek Isus, kad ga dalje pitaju kaže za Isusa da je prorok. Farizeji mu nalažu da poda slavu Bogu, a on tvrdi da Isus zasigurno vrši volju Božju jer Bog ne uslišava grešnike, već pravednike. Time doista daje slavu Bogu. Priznaje Isusa pravednikom i onime koji je od Boga, zbog čega je izrugan i prognan. Vrhunac koji donosi perikopa jest u susretu s Isusom. Slijepac od rođenja koji je progledao očima, progledao je i srcem. Povjerenje prerasta u vjeru, te slijepac ispovijeda da vjeruje u Isusa, Sina Čovječjega.
Farizeji – zatvoreni u nevjeri
Oni koji su prvi vidjeli slijepca nakon što je progledao, te ga prepoznali, odvedoše ga farizejima da ga pokažu. Farizeji ga ispitivahu, ali na svaki njegov odgovor oni su postavljali isto pitanje: kako je progledao? Slijepac je malo pomalo produbljivao odgovor i rastao u spoznaji istine, rastao na putu vjere, a oni su ostali na istome mjestu, zatvoreni za istinu kao što su bili na početku, misleći kako oni znaju najbolje. U svojoj su oholosti izgrdili slijepca, osudili ga zbog njegove bolesti, narugali mu se te ga izbacili. Misleći da već dobro vide, pa i najbolje poznaju istinu, ostali su zatvorenih očiju za znamenje koje je Isus učinio, ali i zatvorenih ušiju za svjedočanstvo koje im je dao slijepac. Oni su suprotnost slijepcu koji za njih kaže: „Već vam rekoh, i ne poslušaste me.“, dok je on sam na Isusovu riječi otišao i oprao se.
Isus – svjetlost da se očituju djela Božja
„Prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja.“ Vidio je njegovu potrebu za ozdravljenjem, i znao je da je to čovjek na kojemu se imaju očitovati djela Božja. Njegovu bolest nije gledao kao posljedicu grijeha ili prokletstvo, nego mjesto gdje se ima proslaviti Bog. Upravo se po slijepcu koji je progledao Bog proslavio, i to dvostruko: slijepac je izliječen od tjelesne sljepoće, ali i od sljepoće srca. Svoju egzistenciju Isus tumači kao proegzistenciju. Došao je na svijet da proslavi Boga, te da progledaju oni koji ne vide, a oni koji vide oslijepe.
Linija rasta, zatvoreni krug i horizontalna vertikala
Ova tri pojma mogu biti shema evanđelja koje nam donosi ova nedjelja, a svaki od ova tri primejra može predstavljati stav prema Bogu i istini. Oni poučavaju i nas danas. Slijepac, svjestan svoje bolesti i nevolje, otvara se Isusovoj riječi, dopušta da ga izliječi i poslušno čini kako mu je rečeno. On koji je od rođenja bio slijep, slika je onih koji nisu još primili krštenje, koji nisu čuli za Isusa, a koji su, susrevši ga, poslušali što im je rekao te posvjedočili i drugima kako im je otvorio oči srca. Oni su premda su bili slijepi uspjeli ugledati Istinu. Farizeji, sigurni u onome što zastupaju, misle da posjeduju istinu, a zapravo ostaju njoj zatvoreni. Tvrdokorni u svojim srcima, vrte se u krugu istih pitanja na koja nisu spremni čuti odgovre, jer nisu spremni odbaciti vlastite predodžbe Boga. Isus, kao svjetlost svijeta, kao sama Istina, svojom proegzistencijom pokazuje da je on horizontalna vertikala. Vertikala jer objavljuje svoga Oca, proslavlja ga. Ali zašto horizontalna? Zato što pokazuje da gledati u nebo, gledati prema Bogu znači prvenstveno gledati oko sebe, prepoznavati i poznavati čovjekovo lice, ali i u običnosti svakodnevice tražiti priliku da odbacimo sljepoću svoga srca i ponovno krenemo za njim. Njegova nam se proegzistencija - horizontalna vertikala najbolje očituje u još jednoj horizontalnoj vertikali – drvu križa, Istini koja govori o Ljubavi.
Razmišljanje uz evanđelje Četvrte korizmene nedjelje (Iv 9,1-41), god. A