Znate li što je Crux Mensuralis?

Približavajući se polovici korizmenog vremena sve dublje uranjamo u otajstva Kristove muke. Postom, molitvom i djelima milosrđa krotimo sklonosti svoje ljudske naravi, ne negirajući svoje čovještvo, već stavljajući ga u što veću podudarnost s čovještvom našeg Gospodina Isusa Krista, pravog Boga i pravog čovjeka.

Dok se trudimo nasljedovati Ga, neminovno je sve više Ga upoznavati. Nama, jer smo ljudi, važno je kod upoznavanja i vidjeti, čuti, promatrati… a ponekad je teško osluškivati ušima duha, promatrati očima duha. Ipak, ako dovoljno pozorno slušamo i gledamo fizičkim ušima i očima, i one nam mogu pomoći da budemo korak bliže onome što je pridržano osjetilima duha.

Jedan križ u zidu grkokatoličke opatije Sv. Marije u Grottaferrati, u blizini Rima, može nam bar malo, bar u jednom segmentu približiti čovještvo Isusa Krista. U pokrajnjoj prostoriji u sklopu samostanske crkve nalazi se križ pomalo neobičnog oblika zbog nesvakidašnjih proporcija horizontalne i vertikalne grede. Ne bez razloga. Visine 180 i širine 50 centimetara, križ je izrađen prema dimenzijama koje bi trebale odgovarati Kristovoj visini, a horizontalna greda širini njegovih ramena. Zanimljivo je da ove dimenzije odgovaraju onima s Torinskog platna. Zatražio ih je te prema njima dao izraditi originalni crux mensuralis car Justinijan u šestom stoljeću. Križ koji je u sebi sadržavao relikvije Kristove Muke, nalazio se u sakristiji Aja Sofije te se koristio u liturgijskim svečanostima sve do križarskih ratova kada je nestao.

Ne zna se sa sigurnošću kada je nastao crux mensuralis koji se nalazi u Grottaferrati. Poznato je da je obnovljen 1890. godine, te da je zid u kojem se nalazi sagrađen početkom 17. stoljeća, no nije poznato je li križ tada postavljen ili je samo premješten s nekog drugog mjesta. Ne može se isključiti mogućnost da je križ nastao za vrijeme gradnje samostana, koji je osnovan 1004. godine, kada je prvi opat, sv. Nilo, Grk, došao u Grottaferratu i započeo sa subraćom živjeti poput kršćanskih redovnika istoka, slaveći liturgiju bizantskog obreda.

U svrhu suobličenja s Kristom, upravo u liturgiji istočnog obreda prva tri tjedna korizme posvećuju se pročišćenju duše koja se želi vratiti Bogu, a na treću korizmenu nedjelju u crkvama se izlaže sveti križ na klanjanje vjernicima. Te nedjelje liturgija bizantskog obreda donosi odlomak Markova evanđelja u kojem Isus govori: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.“ (Mk 8,34)

Križ nam donosi otkupljenje grijeha, ali i preobraženje. Svi su umrli u Kristu i svi su uskrsnuli na život njegovim uskrsnućem, stoga križ i uskrsnuće čine nerazdvojivo jedinstvo. Tako dan u kojem se klanjamo križu postaje dan velike radosti.