Tema milosrđa draga je evanđelistu Luki. U evanđeoskom ulomku IV. korizmene nedjelje milosrđe je glavna karakterna osobina i pokretač djelovanja oca koji ima dva sina. I dok smo često ovaj tekst iz 15. poglavlja Lukina evanđelja nazivali i razumijevali kao prispodobu o izgubljenom sinu, pažljivo slušanje i razmatranje toga teksta otkriva nam da je u njemu više riječ o milosrdnom ocu koji je središnja figura prispodobe.

Otac svakom od dvojice od sinova pristupa na osoban način. Udovoljava zahtijevu mlađega sina i dijeli imanje. Ne sprječava njegov odlazak od kuće. Potom iščekuje njegov povratak. Odlazak mlađega sina nije oca ispunio gorčinom već budnim iščekivanjem njegova povratka. Otac je opisan kao netko tko na prozoru, vratima ili na nekom vidikovcu iščekuje nekoga za koga sigurno zna da će doći, ali ne zna točan dan ni vrijeme dolaska. To nije bilo kakvo čekanje, to je stav iščekivanja u nadi da će se susret s iščekivanim uskoro dogoditi. Tako otac čeka mlađega sina. Iz tog razloga su nam jasne i geste koje otac čini kad ga ugleda. On se ganu, potrča, pade mu oko vrata, poljubi ga. Otac se prema sinu ponaša neočekivano. Iskazuje mu dobrodošlicu, ljubav i milosrđe. Svojim gestama, više nego svojim riječima, otac iskazuje naklonost i oproštenje, bezuvjetnu ljubav. Za očekivati bi bilo, ili bi se bar tako većina nas ponijela, da mu otac da do znanja koliko mu je boli, muke i briga zadao. Ali ovaj otac je drukčiji. On ne moralizira, ne proziva, ne okrivljuje, ne optužuje sina zbog svega što je učinio, ne postavlja uvjete povratka. Štoviše, čini sve suprotno. Sinovo priznanje grijeha spram njega (oca) i Neba te osjećaj da nije više dostojan zvati se sinom njegovim, otac prekida nalažući slugama da mu donesu najljepšu haljinu, stave mu prsten na ruku i obuću na noge. Osim što sinu vraća izgubljeno dostojanstvo i novi život tj. omogućuje novi početak, on priprema slavlje „jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se“. Razlog slavlja je novi život mlađega sina. Taj je život otpočeo u dalekoj zemlji spoznajom njegova sina da je sagriješio i to ne samo spram oca nego i spram Neba/Boga. Mlađega je sina spoznaja vlastitih grijeha u koje je upao odlaskom iz očeve kuće i razvratnim životom u dalekoj zemlji nagnala na povratak. Tek kada je došao do egzistencijalne krize, društvenoga i vjerskoga ruba, sjetio se oca i njegove dobrote te čvrsto odlučio poći kući i priznati ocu da je sagriješio.

Spoznaja i priznaje vlastitog grijeha početak je povratka ne samo mlađega sina nego i svakoga od nas koji se tijekom svoga života barem ponašao i živio poput njega. A svi smo, ili barem dobar dio nas, ponekad bili takvi. Pitanje je samo: Jesmo li „u dalekoj zemlji“ tj. udaljeni od Boga i bližnjih došli do spoznaje vlastitoga grijeha i povjerovali da možemo dobiti oproštenje tj. početi živjeti novim životom?

Dok se veseli povratku mlađega sina, otac ne zaboravlja ni starijega koji je ostao s njim. Napušta slavlje, izlazi iz kuće, i ide u susret starijem sinu koji čuvši svirku i igru ne želi ući u kuću, i nagovara ga (da se pridruži slavlju). Stariji sin zasipa oca izjavama o vlastitoj pravednosti kojima se prikazuje sasvim suprotnim ponašanju svoga mlađeg brata. On na neki način optužuje oca koji nije imao razumijevanja za njega te sebe prikazuje kao onoga koji je uvijek bio predan obvezama te je revno ispunjavao sve zapovijedi, a za to nikada nije primio nagradu. Njegov mlađi brat, kojega on više ne doživljava kao brata već ga označuje kao „sin tvoj“, je sve sva dobra potratio, a otac mu je pripremio slavlje. I u odnosu spram starijega sina otac reagira neočekivano. Strpljivo sluša njegove optužbe, ne osuđuje ga niti ga pokušava uvjeriti u suprotno. Otac na sve izrečeno reagira jednostavnom izjavom: „Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je.“ No, živi li i ponaša li se sin kao da je sve njegovo? Otac mu profinjeno objašnjava i razlog kućnog slavlja: „Trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!“ Stariji sin misli u kategorijama stroge i neumoljive pravednosti: tko je kriv, mora platiti tj. ispaštati.

Ostaje otvoreno: je li stariji sin u svojoj gorčini ostao ispred kuće ili je spoznao da otac svojim postupcima nadilazi uobičajeni i propisani moral? Ostaje li on i dalje tvrd spram oca ili se na kraju pridružio slavlju? I nama ostaje na razmišljanje što bismo učinili u istoj situaciji? Bismo li ostali vani ili bismo se pridružili slavlju? Premda je cijelo vrijeme s ocem, stariji sin ga više doživljava kao gospodara nego kao oca. Osim toga stariji sin je primjer koji pokazuje da nije potrebno otići u daleku zemlju da bi čovjek postao otuđen i udaljen od najbližih. To je stanje/držanje moguće ostvariti i unutar vlastite kuće, spram onih najbližih.

U cijeloj je prispodobi naglašena očeva inicijativa. Zato je, prema mome sudu, bolje nazvati ju prispodoba o milosrdnom ocu nego o izgubljenom sinu. U biti nije samo mlađi sin izgubljen. I stariji je izgubljen na svoj način. Jedini postojan je otac, a on ne ide u susret i jednom i drugom sinu. Svakom pristupa osobno. Ni jednoga od njih ne ucjenjuje, ne osuđuje, ne moralizira o njihovim načinima razmišljanja i djelovanja. Mlađemu vraća izgubljeno dostojanstvo, a starijemu daje do znanja ono što duboko u srcu osjeća.

Otac u ovoj prispodobi slika je Boga koju Isus obznanjuje svojim slušateljima, farizejima i pismoznancima, koji su ga optuživali i mrmljali protiv njega jer je blagovao s carinicima i grešnicima. Isus na optužbe odgovara ovom pričom o milosrdnom ocu koji se raduje zbog povratka sina grješnika, ali koji istodobno ne odbacuje ni srditoga sina. Ako je jedan otac tako milosrdan, blag i sućutan, koliko obilnije Bog iskazuje svoje milosrđe i ne odustaje ni od koga, svakomu pristupa na osoban način, izlazi i dolazi u susret. Bog ne samo da čeka već nam uvijek ide u susret i raduje se povratku svakog od nas.

Razmišljanje uz evanđelje IV. korizmene nedjelje (Lk 15, 1-3.11-32), god. C