Tko uspijeva ostati ravnodušan na današnje evanđelje? Kakav je to Bog koji svojima želi siromaštvo, glad, plač i pogrde naspram bogatstva, sitosti, smijeha i pohvale? Bog je to koji poznaje ljudsko srce i želi u njega ući. Lukino evanđelje o blaženstvima neodoljivo me podsjeća na ono Matejevo u kojima dvojica slijepaca idu za Isusom vičući i moleći da im se smiluje. A Isus, tek kada su ušli u kuću, nakon što su izrazili svoju vjeru, dotiče njihove oči te ih liječi (usp. Mt 9,27-31). Njihova nevolja, njihova bolest dovela ih je na najljepše moguće mjesto, u Isusovu kuću.

Poznato nam je dobro iz vlastitog iskustva da, kada su nam zadovoljene potrebe, često ne vidimo dalje od svoga nosa ili eventualno razmišljamo kako sada učiniti da nam bude još bolje, ljepše, savršenije. Ponekad ni onda kada ugledamo djecu u završnom stadiju bolesti ne uspijemo niti šapućući priznati da nismo gospodari svoga života. Tek kada smo prevareni, izdani, nepravedno optuženi počinjemo shvaćati da ne držimo sve u svojim rukama i da naša riječ nije posljednja. Isus u današnjem evanđelju zasigurno ne veliča glad, žeđ ili tugu, već nas preko njih poziva da se probudimo. Da postanemo svjesni vlastitog siromaštva, vlastite bijede, vlastitih ograničenja. Ne zato da bismo očajavali, već da bismo ga zazvali. Siromaštvo, glad, plač, pogrde leže u svakome od nas na njemu svojstven način. Oni nisu naše prokletstvo, već naša istina koja nas tjera dignuti pogled prema nebu, vidjeti dublje i dalje. Tek nas svijest o vlastitoj krhkosti čini sposobnima prihvatiti Božji pohod u život. Tamo gdje je obilovao grijeh, nadmoćno je izobilovala milost (usp. Rim 5,20). Tamo gdje izobiluje istina o nama samima, izobilovat će zasigurno Božja ljubav, nježnost i snaga.

Jedan talijanski bibličar ističe kako propasti prethodi ponos i padu arogantnost, dok s druge strane spasenju prethodi poniznost, a Božjem dolasku u naš život suze. Luka svakom blaženstvu i svakoj opomeni pridružuje riječ „sada“. Zapitajmo se u svojemu „sada“ u kojemu se od ovih redaka prepoznajemo. Odgovorimo sebi ima li u našemu „sada“ mjesta za Boga? I molimo za milost da sve ono što u našemu životu izgleda kao manjak učimo prepoznavati kao prostor susreta s Bogom.