15.12.2016.

Blažene Drinske mučenice - Život i mučeništvo

Početkom Drugog svjetskog rata, godine 1941., s. Jula, s. Krizina, s. Antonija i s. Bernadeta živjele su na Palama kod sarajeva, u samostanu nazvanom Marijin dom. Taj samostan je osnovan 1911. za odmor i oporavak bolesnih sestara iz Zavoda sv. Josipa iz Sarajeva i ostalih gostiju. Dvije godine kasnije uz samostan je sagrađena i otvorena osnovna škola koja je djelovala sve do 1919., kada ju je vlada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ukinula, a otvorila Srpsku narodnu školu. Nakon zatvaranja škole sestre su se posvetile svom prvotnom apostolatu: primale su sve kojima je bio potreban odmor, oporavak ili bilo kakva pomoć – siromahe, prognanike i izbjeglice. Ponekad je ljeti bilo ugošćeno i nahranjeno i više od šezdeset osoba dbevno. Od 1927. sestre su u Srpskoj narodnoj školi na Palama poučavale katoličku djecu vjernauk. Kateheze je držala s. Berchmana. Od 1932. poglavarica samostana bila je s. Jula pod čijim vodstvom su sestre ekumenski, postoralno i karitativno djelovale.

Ujutro 11. prosinca 1941. Pale i okolni kraj bili su prekriveni dubokim snijegom i toga je jutra u neposrednoj blizini Marijina doma jedan četnik zamalo ustrijelio s. Antoniju. Oko Pala je od jutra, tijekom čitavog dana, odjekivala pucnjava. Oko četiri sata poslijepodne četnici su sa svih strana opkolili samostan. U to vrijeme u samostanu su bile s. Antonija, s. Berchmana, s. Bernadeta, s. Krizina i slovenski svećenik Franc Ksaver Meško koji je 1941. s mnogim drugim katoličkim svećenicima protjeran iz Slovenije te je ovdje našao privremeno boravište i službu. Dakle, u tom trenutku u samostanu su bile dvije Slovenke i jedan Slovenac, jedna Austrijanka i jedna Hrvatica mađarskog podrijetla – petoro katolika.

Sestra Antonija, s. Bernadeta i s. Krizina, vidjevši što se događa, popele su se do sobe svećenika Franca Ksavera Meska zatraživši ga da im brzo da odrješenje jer su slutile da bi ih četnici mogli ubiti. Sestra Jula je s Franjom Milišićem, samostanskim pomoćnikom, u vrijeme napada na samostan, bila u Palama zbog nabave brašna. Dok su se vraćali u samostan, s. Jula je u jednom trenutku shvatila što se događa te je Franju Milišića uputila da se nekamo skloni, a sama je pohitala svojim sestrama koje su bile u pogibelji te je na očigled iznenađenih četnika utrčala u samostan.

Kad su četnici provalili u samostan, s uperenim su puškama prisilili sestre i svećenika da napuste samostan, ne dopustivši im ni da se odjenu prikladno za vanjsku hladnoću. Odveli su ih do neke obližnje gostionice. Vlasnici gostionice, bračni par pravoslavne vjere, hrabro su se, ali bezuspješno zauzeli za sestre.

Netom što su sestre i svećenik bili odvedeni, četnici su započeli pljačkati samostan. Za to vrijeme oko samostana su se skupili ljudi iz okolnih sela te su, nakon što su četnici iz samostana iznijeli što su htjeli, samostan do kraja opljačkali i iz njega iznijeli sve što je za njih imalo ikakvu vrijednost, uključujući i vrata i prozore. Nakon toga samostan je do temelja zapaljen.

U međuvremenu su četnici sestre i svećenika poveli iz gostionice kroz šumu. Bio je već dubok mrak kad su stigli do neke kuće u osami. Ondje su proveli noć. Tijekom noći četnici su u kuću doveli i skupinu katolkinja, mladih žena i djevojaka. Potom su ih sve zajedno poveli do četničkog zapovjedništva koje je bilo smješteno negdje u smjeru Carevih voda i prisilno ih smjestili u neke seoske kuće. Ondje se skupini mladih žena i djevojaka gubi svaki trag. Ujutro je započelo preslušavanje sestara i svećenika, koje je, uz kraći prekid, trajalo do poslijepodneva. Za vrijeme preslušavanja četnici su iznosili besmislene optužbe na račun sestara, vrijeđali ih, izrugivali im se i prijetili. Naposljetku je odlučeno da se sestre i svećenik odvedu u četničko zapovjedništvo u Sjetlini. Budući da s. Berchmana više nije mogla hodati, nju su povezli na saonicama sa zapregom. Nakon četiri sata hoda stigli su do nekog napuštenog muslimanskog sela u kojem su se zadržali tijekom noći. Četnici su ujutro odlučili da s. Berchmana, jer je bila posve onemoćala, ostane u tom selu. Ostale sestre i svećenika poveli su do Sjetline. Išli su pet sati i kasno poslijepodne stigli u četničko zapovjedništvo u Sjetlini. Ovdje su ih ponovno preslušavali, na istovjetan način kao i prethodnog dana. Svećenik Franc Ksaver Meško uspio je četnike uvjeriti da ga puste te su sestre Antonija, Bernadeta, Jula i Krizina ostale same. Odlučeno je da one proslijede do Goražda, do glavnog četničkog zapovjednika istočne Bosne. Budući da su sestre bile preiscrpljene da bi nastavile hodati, kratak dio puta – od Sjetline do Prače – prevezli su ih na zaprežnim kolima. Nakon noći provedene u selu Brdo Bare, kod Prače, pješice su nastavile preostali dio puta do Goražda. Petog dana puta, nakon – najvećim dijelom pješice – prijeđenih 65 kilometara, 15. prosinca poslijepodne, sestre su u pratnji četnika stigle u Goražde.

Po dolasku u Goražde, sestre Antoniju, Bernadetu, Julu i Krizinu četnici su odveli u vojarnu, gdje su ih grubo prihvatili i zatvorili u poveću prostoriju na drugom katu. Uvečer je skupina četnika nahrupila u prostoriju u koju su sestre bile zatvorene. Zatražili su od njih da se odreknu redovništva i ponudili im službu bolničarki uz uvjet da im se prethodno podaju. Sestre su to bez imalo razmišljanja odlučno odbile. Na pojačano četničko navaljivanje sestre su izrazile spremnost da im budu bolničarke, kuharice ili sluškinje, ali jasno otklanjajući svaku mogućnost da budu sredstvo njihove pohote jer je njima njihovo redovničko određenje, zavjet Bogu i vlastitoj duši, sveto. One su u tome prepoznavale ne samo svoje ljudsko dostojanstvo, nego i svoje poslanje, svoju odgovornost za Crkvu jednako i njihova i budućih vremena. Četnici su ih, prethodno im zaprijetivši da će ih, ne podaju li im se, zaklati, neko vrijeme ostavili same, očekujući da će se one slomiti i predomisliti. Kad su se vratili, bili su pripiti i nasilniji. Imali su potrebu ne samo zadovoljiti svoju požudu, nego i obeščastiti sestre i sve ono sveto u čemu su – u kome – one prepoznavale vrijednost svoga života, svoje službe. Budući da se sestre nisu predomislile, štoviše, još su odlučnije izražavale svoje protivljenje njihovim nečasnim i niskim namjerama, četnici su nasrnuli na njih. Udarali su ih i počeli s njih trgati odjeću. Sestre su im se svim silama opirale. No kad je uvidjela da će ih oni svojim tjelesnim snagama nadjačati, s. Jula je naglo otvorila prozor i pozvala sestre da je slijede. Uz vapaje: „Isuse, spasi nas!“, ona je kroz prozor skočila prva. Sestre su je spremno slijedile. Sestra Bernadeta je skočila zadnja. Budući da visina nije bila velika, pad su sve preživjele. Ostale su pod prozorima ošamućene od pada s visine i polomljenih udova. Sestra Bernadeta je bila najviše stradala i onesvijestila se uslijed udarca pri padu.

Isprva zapanjeni, a potom razbješnjeni, četnici su pojurili za njima. Zatekli su ih pred kućom te su svakoj od sestara zadali niz uboda noževima, a uz to im izmasakrirali i oskrnavili tijela. Potom su ih odvukli do obližnje obale Drine i ostavili da tamo leže. Neke su sestre, prema kazivanju svjedoka, tada još bile polužive. Sljedećeg dana grobar je, po četničkom nalogu, tijela, s kojih je u međuvremenu strgnuta sva odjeća, gurnuo u Drinu te ih je matica rijeke odnijela kao i tolike prije i poslije njih.

Sestra Berchmana, kako se zbog dobi i iscrpljenosti nije mogla kretati, ostala je 13. prosinca u nekom selu između Carevih voda i Sjetline. Ondje je naišla na iskaze gostoljubivosti mjesnog stanovništva. Dana 23. prosinca dva su četnika došla po nju da je, kako su rekli, odvedu ostalim sestrama. Prema iskazu ostalih zarobljenica, u Sjetlini se govorilo da je ubijena pod pračanskim mostom (Prača je desna pritoka Drine). Tako je s. Berchmana nakon smrti pridružena svojim sestrama i vodama Drine i u nebeskoj slavi.

Vijest o smrti sestara naglo je odjeklnula u Sarajevu i okolici. Iako je bilo ratno vrijeme, ljudi su o tome razgovarali te se utjecali zagovoru Drinskih mučenica, kako su ih sami prozvali.

Katolička crkva proglasila ih je blaženima 24. rujna 2011. u Sarajevu.

  Novosti i događanja - Sve