Evanđelje koje pred nas stavlja ova nedjelja na prvi pogled uopće nema logike. Prvo, Ivan stoji s dvojicom svojih učenika. Naiđe Isus, Ivan kaže: „Evo Jaganjca Božjega!“ Njegovi ga učenici ostaviše, i pođu za Isusom. Odu, ostave svoga učitelja. Drugo, oni slijede Isusa – idu za njim, a on ih pita: „Što tražite?“ Kao da su možda nešto izgubili pa su u potrazi. Na to mu oni odgovoriše: „Učitelju, gdje stanuješ?“ Od svega što su ga mogli pitati, izabrali su baš to?! Možda su se zbunili u susretu s Mesijom. Treća nelogična situacija uključuje Andriju, njegova brata Šimuna i Isusa. Andrija, prvo što je ujutro napravio, traži svog brata da mu javi da su našli Mesiju i vodi ga Isusu da ga i sam upozna. Tako bi se i Šimun trebao uvjeriti da je Isus Mesija. A kad dođoše Isusu, nije Isus govorio o sebi da uvjeri Šimuna, nego mu je rekao ono što je ovaj odavno znao: njegovo ime i ime njegova oca, dodavši tome nadimak koji je sam smislio.

Kako to sve shvatiti? Kako ovdje naći razlog zašto je meni važno čuti danas baš to evanđelje? Našem nelogičnom evanđelju ključ se krije u jednoj maloj rečenici koju smo mnogo puta čuli, ali možda ju nikada nismo doživjeli kao bitnu. „Bila je otprilike deseta ura.“ Što je u njoj tako posebno? Pa ni nije posebna, a i vrijeme koje predstavlja (četiri sata poslije podne) ne pokazuje nam nešto posebno. Ona nam, premda nije posebna, ukazuje na jednu drugu činjenicu. Ako su oni koji su ovu zgodu prenosili i zapisali točno zapamtili da se to dogodilo oko desete ure, onda nam to pokazuje da je sve što se tiče toga događaja važno. Ona nas nuka da tražimo smisao naizgled nelogičnim događajima u evanđelju.

Važno je da su Ivanovi učenici pošli za Isusom. On je bio njihov učitelj i upućivao ih je u ono što je sam činio, prenosio im je znanje koje je sam imao. Njegovo se znanje, djelovanje i cjelokupan život vrtio oko jedne točke: navijestiti onoga koji ima doći. Scena kad su ga učenici ostavili da bi pošli za Isusom pokazuje da je Ivan dobro obavio ono što je imao kao svoju zadaću.

Njegovi su učenici otišli za Isusom. Isus se obazre i vidje da idu za njim, da ga slijede. I ne postavi im pitanje "kamo idete", niti "što želite", nego "što tražite"? Pa, ne traže ništa, rekli bi na prvu. Samo žele vidjeti tko je on, kakav je, gdje stanuje. On ih poziva da dođu, pa će vidjeti gdje stanuje. Zašto im je to važno. Učenici su se nadali da će, isto kao i naši domovi o nama, mjesto gdje Isus stanuje progovoriti o njemu. Da će im bolje kazati tko je i kakav. A i znati će gdje ga ubuduće mogu naći. Pođoše i vidješe i ostadoše kod njega onaj dan.

A kad su se konačno rastali od njega, jedan od dvojice pohiti da javi svome bratu Šimunu da su našli Mesiju. Dovede ga Isusu. Šimun nije uspio ništa reći, niti pitati. Isus ga je pogledao i dao odgovor na sva pitanja: „Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!“ Moguće je da je Isus od Andrije čuo Šimunovo ime, ali to nam i nije bitno. Bitan nam je Isusov pogled koji ide duboko i vidi tko je uistinu Šimun. On je Šimunu rekao istinu o njemu koju još ni sam nije mogao znati. Njega će svi narodi zvati imenom Kefa - Petar, što znači stijena, i biti će čvrsta stijena na kojoj će stajati Crkva.

Ovo naizgled nelogično evanđelje dobiva svoj smisao i za nas. Kao i dvojicu koja su pošla za Isusom, i nas Isus pita što tražimo. To je duboko, egzistencijalno pitanje i smjera na najdublje skrovitosti našega bića. Što u svome životu ja zapravo tražim? Što mi je potrebno, za čime želim ići? A želimo poći za Isusom. Zato ga mi, kao i učenici pitamo: „Učitelju, gdje stanuješ?“ Pitamo ga gdje boravi, gdje ga možemo naći. A on nas poziva da dođemo pa ćemo vidjeti. Da bismo došli k njemu potrebna nam je vjera koja nam pomaže da Isus postane naše opredjeljenje, da postane naš smisao života, da postane naš put kojim idemo i cilj kojemu idemo. Kada se to dogodi reći će nam istinu o nama. Ne kako nas drugi vide, ili kako sami sebe vidimo, nego kako nas on vidi, kakvi uistinu jesmo. Taj susret će nas promijeniti u temelju našeg bića, i mi ćemo kao i Petar dobiti novo ime koje će označiti novi život u zajedništvu s Isusom. Takav susret ni mi nećemo zaboraviti. I na kraju će stajati rečenica: Bilo je otprilike pet (šest, deset, ili koliko već) sati.

Razmišljanje uz evanđelje Druge nedjelje kroz godinu (Iv 1,35-42), god. B