Susret slijepca Bartimeja i Isusa događa se na putu koji vodi iz Jerihona u Jeruzalem. Bartimej nije bio među učenicima i silnim mnoštvom, koji su išli za Isusom, već je bio jedan od onih, vjerojatno mnogih u to doba, koji sjeđaše uz put kojim su mnogi hodočasnici prolazili prema Jeruzalemu. Tu se odvijao njegov svakodnevni život. Iz samoga teksta o Bartimeju saznajemo sljedeće: sjedio je uz put; bio je sin Timejev (ὁ υἱὸς Τιμαίου) što je u biti i značenje njegova imena; bio je slijepi prosjak; imao je ogrtač – danju je na njemu sjedio a noću je na njemu spavao. Vjerojatno je preživljavao od milostinje hodočasnika koji su onuda prolazili. Jerihon je bio zadnja hodočasnička postaja prije Jeruzalema. Stoga se može pretpostaviti da je on bio i carinska postaja, mjesto gdje se naplaćivao porez, ali i mjesto okupljanja, sabiranja hodočasnika pred ulazak u Jeruzalem.

Upravo tu, na mjestu na kojem je Bartimej sjedio tko zna koliko dana, mjeseci, čak i godina, događa se njegov osobni kontakt s Isusom. Čini se da taj susret nije dugo trajao, ali je otvorio novo poglavlje njegova životnog puta. Bartimej nije vidio Isusa jer to nije ni mogao, ali je čuo o njemu. Tako je onoga dana, kada je Isus s učenicima i mnoštvom izlazio iz Jerihona i bio na putu prema Jeruzalemu, saznao da Isus prolazi te je povikao: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« Mnogi su ga pokušali ušutkati, ali se on nije dao zbuniti nego je povikao i to još jače: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« I uspio je glasom doprijeti do Isusa koji kaže da ga pozovu. U ovome se trenutku događa nova reakcija prisutnih. Isti oni koji su Bartimeja ušutkivali sada ga trebaju pozvati: »Ustani! Zove te!« Radikalno se mijenja njihov odnos prema njemu: od pokušaja ušutkivanja do ohrabrivanja. On se ne bavi njihovim reakcijama nego baca ogrtač, skače i dolazi Isusu. Premda i sam vidi njegovu potrebu, Isus ga pita: »Što hoćeš da ti učinim?« Bartimej ima samo jednu želju koju odmah izgovara: »Učitelju moj, da progledam.« Isus uslišava njegovu molbu, ali pritom ne izgovara nikakvu riječ niti čini ikakvu gestu kao u drugim čudima ozdravljenja, nego hvali njegovu vjeru: »Idi, vjera te tvoja spasila!« Kao da mu kaže: Idi svojim putem, živi novim životom, ... Zanimljiva je i neočekivana Bartimejeva reakcija. On nema potrebe ići nekim svojim putem, on Isusa počinje slijediti na njegovu putu, a taj put vodi u Jeruzalem, mjesto Isusove, muke, smrti, njegova zemaljskog kraja. Bartimej koji vjeruje, vidi i slijedi postaje primjer vjere i nasljedovanja Isusa.

Što možemo naučiti iz Bartimejeva primjera i primijeniti u svome životu? Prije svega, on ne očajava zbog onoga što mu nedostaje: vid i materijalna dobra. Naprotiv, koristi ono što ima – sluh da bi postigao ono što nema – vid. Osim toga, njegova je vrlina upornost koju je dan za danom kalio sjedeći uz put. Stoga ne odustaje kada ga drugi pokušaju ušutkati. Spreman je riskirati i ono malo što ima te to ostaviti – ogrtač – samo zbog susreta s Isusom koji je toliko priželjkivao. Bartimej ne »koristi priliku« da mu bude ispunjeno sto želja i potreba, koje je kao slijepi prosjak zasigurno imao, nego ima samo jednu želju i uvjeren je da mu je Isus može ispuniti: samo želi vidjeti. Naposljetku, on ne odlazi od Isusa nakon primljenog ozdravljenja nego polazi za njim, počinje ga nasljedovati.

Na temelju evanđeoskog ulomka o susretu Isusa i Bartimeja pristupimo i mi Isusu na nov način, sa sviješću da on u buci ili šumi mnogih molitava čuje i moju molitvu i vapaj kao što je čuo i Bartimejev. On želi da dođemo pred njega. Zanima ga što nam treba, što želimo da nam učini. Isto je pitao i Bartimeja. Spreman je uslišati ono što je za naše dobro, za naše spasenje. I ne traži ništa zauzvrat, kao što nije tražio od Bartimeja. Sve što nam treba za susret s Isusom je vjera. Samo iz vjere i po vjeri možemo i mi postati dionici njegova puta kao što je to postao i Bartimej.

Razmišljanje uz evanđelje 30. nedjelje kroz godinu (Mk 10,46-52), god. B