Isus se ove nedjelje nalazi u Jeruzalemu. Oko njega se izmjenjuju različite religiozne skupine s nakanom da ga svojim pitanjima „uhvate u riječi“. (Mk 12, 13) Herodovce i farizeje zanima „porezni sustav“ koji bi Isus eventualno iskritizirao i javno rekao što oni sami misle, ali se boje javno spomenuti jer bi, naravno snosili posljedice za svoje neslaganje s državnom praksom oporezivanja. Isus im je dobrodošao da se iza njega skriju, zadovolje svoju potrebu da netko potvrđuje što oni u tajnosti misle, a opet i potrebu da se riješe toga provokativnog lika koji njihovo znanje o Pismima, njihovo učiteljstvo nad narodom stavlja u pitanje, odnosno da ga uhvate u riječi. Isus vrlo lako prozire to licemjerje te veli: „Caru carevo, Bogu Božje“. (Mk 12, 17) Nakon njih, evo Saduceja, koji ne vjeruju u uskrsnuće od mrtvih upravo s pitanjem o uskrsnuću. (usp. Mk 12, 18–27)  
Isus ih je uhvatio u onome što sami za sebe nikako nisu smatrali. Posramio ih je pred svima rekavši da ne razumiju niti Pisama niti silu Božju, a oni se, što je ovdje ironično i za nasmijati se, doslovno drže onoga što u Pismima piše i ne priznaju nikakvu usmenu predaju. I još im kaže: „Uvelike se varate!“ (Mk 12, 27) Dakle, propadaju u zemlju od srama jer su tu i ,naspram njih usmjereni, farizeji koji se jedva čekaju nasmijati njihovoj sramoti. Oni su malo manje bogati od Saduceja, ali, drže se također vlastodršcima razumijevanja i poznavanja Pisma te čuvarima tradicionalne židovske vjere i kulture. Zamisli tu publiku kako je to izgledalo pred Isusovim očima!

Jedan od farizeja vidjevši kako je Isus posramio Saduceje postavlja i svoje pitanje o najvažnijoj i najvećoj zapovijedi. I tu je zanimljiv Isusov odgovor koji nije izmišljanje tople vode, nego ono što piše u tim istim Pismima kojima se ovi koji ga pitaju intenzivno služe, ali i što pobožan Židov treba svaki dan dvaput – ujutro i navečer -  moliti: „Slušaj Izraele (…) Ljubi Gospodina, Boga svoga…“ Dakle, ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Vječna i nikad iscrpljena tema. Ljubav koja nije osjećaj, nego zapovijed i moja odluka da je vršim. U ovim dvjema zapovijedima sažetak je svih deset zapovijedi zapisanih na kamenim pločama. Sve te tzv. zapovijedi (a zapravo riječi) poštujemo i držimo zbog ljubavi koja je u temelju našeg odnosa prvo prema Bogu, a onda i u drugom, ovom sličnom, prema čovjeku.

Ako uistinu ljubiš nekoga onda ljubav ljubljenoga ne želi povrijediti ili mu se narugati umanjujući njegovo ime (druga Božja zapovijed koja vrijedi i za Boga, ali i za čovjeka). Ne zavidi mu nego se raduje zbog uspjeha drugoga i bez problema doživljava s uspjehom drugoga i svoju pobjedu, ne hvali sebe, ističe tuđu vrijednost i veličinu bez osjećaja manje vlastite vrijednosti; u svijetlu ljubavi prepoznaje vlastitu i tuđu jedincatost, originalnost i posebnost. Ne želi ništa od drugoga oteti jer želi da drugi – neki on/ona, bude potpuno on, a da ja budem ja i u tome skupa rastemo. Ljubav bližnjemu zla ne čini.

Tako shvaćena i doživljena ljubav koju prvo crpiš iz onoga što je Bog prvi prema tebi, iz ljubavi učinio, uistinu te drži nastanjenim blizu kraljevstva Božjeg. Isus je na jednom drugom mjestu rekao da prvo tražimo to kraljevstvo Božje, tu Božju blizinu, a sve ostalo će onda doći s time. Ako ti uistinu stanuješ blizu kraljevstva Božjega; ako ti uistinu stanuješ blizu Božje ljubavi kojoj se povjeravaš, u svijetlu koje razmišljaš o svom životu i suukućanima, svojim bližnjima, onda ne mogu drugi pokraj tebe proći, a da nisu dotaknuti ili okrznuti tom ljubavlju koju crpiš iz svog odnosa s Bogom. Oni bivaju uključeni u to kraljevstvo po Božjoj blizini izrečenoj po tebi. Ako se to ne događa, onda se, kao i Saduceji, negdje uvelike varamo.

Razmišljanje uz evanđelje 31. nedjelje kroz godinu (Mk 12, 28b-34); god. B