„Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih netko ustane.“
Današnji tekst stavlja pred nas dva lika: bogataša i siromaha, točnije bogataša i siromaha Lazara. Kontrasti su uvijek primamljivi jer čine nekakvu napetost, možemo očekivati nekakvu radnju. Čine nas pozornima i budnima. Isus je vrlo vješto iskoristio čovjekovu potrebu da se kroz priču koja sadrži nekakvu napetost suoči sam sa sobom i doživi katarzu, pročišćenje. Međutim, Isus nije stao na tek nekom pročišćavanju stavova i osjećaja, cilj mu je izliječiti ono što je bolesno - odnos s Bogom. I upravo ova posljednja rečenica čini okosnicu čitave pripovijesti: „Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih netko ustane.“
Čitamo li Stari zavjet uočit ćemo da su se Izraelci često ponašali poput ovoga bogataša. Nakon što su svim srcem zavapili Bogu, a on bi im pomogao u njihovoj borbi s neprijateljskim narodima, zaboravili bi na njega i istisnuli ga iz svojega života. Bog je poput Lazara bio ostavljen ispred njihovih vrata čekajući da barem malo pogledaju na njega, da iskažu barem mrvicu zahvalnosti. Nije im bio potreban, izbjegavali su ga baš kao što se izbjegava čovjek koji je neugodnog mirisa, prljav, zarazan. I svaki put iznova ponovili bi istu grešku: napustili Boga, zaboravili da je bio uz njih u njihovim nevoljama pa opet tražili da im ublaži malo njihove nevolje u koje bi upali jer im je srce otežalo u grijehu. I on je učinio tako. A narod opet po svome… Imali su Mojsijev zakon po kojem su trebali živjeti i proroke koji su govorili u Božje ime gdje su pogriješili, što trebaju popraviti. No, jednostavno nije bilo dovoljno.
Isus svojim suvremenicima, ali i nama osvješćuje ovu stvarnost. Ponavlja da su nam srca otežala u grijehu i da nas Otac pokušava izliječiti. On, koji bi imao svako pravo oduzeti nam život jer je Gospodar života, daje neprestano prilike da se otrgnemo od stola kojeg smo prepunili različitim ugodama, poslovima, materijalnim dobrima, „brigama za potrebite“, pastoralnim planovima, savršeno izvedenim liturgijskim slavljima i sl. Želi samo mrvicu naše istinske pažnje i zahvalnosti. Mrvicu vremena koje bismo trebali provesti slušajući što je govorio po Mojsiju i prorocima Izraelcima u Starom zavjetu i konačno sve rekao po Isusu u Novome. Upravo ta mrvica bila bi za nas spasonosna. Omogućila bi nam da se ponovno susretnemo s njim, da svoj egoizam stavimo postrani i dopustimo mu da bude Lazar - Bog koji pomaže. Time bismo si otvorili put ozdravljenja pa bi onda ono što činimo i što nam je povjerio da činimo, bilo napravljeno s mjerom i onako kako je za nas i naše bližnje najbolje. Razdora između nas i njega ne bi više bilo.
Ne smijemo zaboraviti da je Isus ustao od mrtvih, a jesmo li mi povjerovali? Kad bismo barem na trenutak pogledali i poslušali što nam ima reći…
Razmišljanje uz Evanđelje XXVI. nedjelje kroz godinu (Lk 16,19-31), god. C