Odlomak iz današnjega evanđelja dio je iz Isusovog posljednjeg obraćanja Ocu u prisutnosti učenika prije same muke. I ovdje zapravo dolazimo do vrlo dirljive spoznaje jer imamo priliku čitati što Isusu uistinu stoji na srcu u posljednjim trenucima ovozemaljskog života. Mi mu stojimo na srcu. On prije svoje muke moli Oca za svoje učenike, za nas. Ili još bolje rečeno, zapovijeda Ocu, obraćajući mu se s dva imperativa: „Oče sveti, sačuvaj ih…da budu jedno kao i mi…Posveti ih“ (Iv 17,11.17). No pritom ne smijemo zaboraviti da se Isus obraća onom Ocu koji je toliko ljubio svijet da je dao svoga Sina za nas (usp. Iv 3,16). I tako vrlo brzo uviđamo da su Otac i Sin doista jedno, jedno u ljubavi prema nama, jedno u želji da nas spase. Obojici smo na srcu, do te mjere da su se svaki na svoj način razdali, sve što jesu, ne bismo li mi poput njih i s njima bili jedno.

Jedna od želja utemeljiteljice Majke Franziske, za sestre koje će živjeti u Družbi nakon njene smrti, bila je: „Ostanite jedno u ljubavi“. Lako je zamijetiti sličnost njene i Isusove oporuke, lako je zaključiti što je uistinu važno, za što mole oni koji ne mogu više biti s nama na isti način kao što su bili za svoga zemaljskoga života - važno im je da budemo jedno što je zapravo drugi način za reći: ljubite jedni druge. Međusobna ljubav jedini je stav dostojan onih koji se zovu i jesu kćeri i sinovi Boga koji je ljubav. No, mogli bismo odmah reći: kad se za nešto toliko moli znak je da upravo toga nema, da ono nad čim drhtimo da nam upravo to nedostaje. I uistinu, ako pogledamo vlastite razapetosti, ako pogledamo odnose u obitelji, braku, na poslu, u župnoj zajednici, redovničkoj obitelji, na političkoj sceni, svađe, ljubomore, natjecanja, nerazumijevanja, krivnje i nepraštanja, čini se da smo u samima sebi podijeljeni, a od drugih odijeljeni. Znao je Isus za takve napetosti, slabosti, sebičnosti, znao je i za nasrtaje Zloga, začetnika laži i podjela te upravo zato moli Oca u današnjem evanđelju: „Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga“ (Iv 17,15). Biti jedno u sebi i s drugima jedan je od znakova da smo u zajedništvu s Ocem i Sinom, da smo s njima jedno, da sudjelujmo na njihovom božanskom životu – sve ono od čega nas Zli želi udaljiti.

Isusova molitva znak je da nismo sami. Njegove riječi nisu samo lijepe misli poput naših. On je umro za ono za što je prethodno molio. On je već ostvario jedinstvo za koje je molio. Po njegovoj krvi pomireni smo sa sobom, jedni s drugima, pomireni smo s Bogom koji je Otac. Ako je Sin svoju krv za nas prolio zar je nama teško proliti barem malo ponosa, sebičnosti, komotnosti? „Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge“ (1Iv 4,11).

Isusova molitva znak je da temelj svetosti ne dolazi od nas samih. Isus se naime znakovito obraća „Ocu svetomu“ da „nas posveti“ (usp. Iv 17,11.17), da nas učini dionicima svoje ljubavi, jedinstva, života. I ovo se događa na najstvarniji mogući način svaki put kad mu to dopustimo. Svaki put kad se njegovim tijelom hranimo božanski se život u nama ukorjenjuje sve dublje. „Od Duha nam je svoga dao“ (1Iv 4,13), slušamo danas u Ivanovoj poslanici. Svaki put kada se otvaramo Duhu Svetom, Božja snaga postaje naša snaga i njegova se ljubav razlijeva našim životima te čini da postajemo ono što primamo. Da bismo dakle mogli prihvatiti jedinstvo, ljubav i božanski život koji nam Bog nudi hranimo se njime, čeznimo upoznati i povjerovati u ljubav koju Bog ima prema nama, ostanimo u njegovoj ljubavi poštujući zapovijed uzajamne ljubavi koju nam je dao (usp. Iv 15,10; 1Iv 4,16), budimo poslušni njegovoj volji, čuvajmo riječ koju nam je predao (usp. Iv 17,14). Tako će naša radost, o kojoj evanđelja već četvrti dan uzastopno govore, biti potpuna. Jer to je Božji san za nas: potpuna radost.

Razmišljanje uz evanđelje VII. vazmene nedjelje (Iv 17, 11b-19), god. B