Oproštajni govor s. Gordane Igrec na misi zadušnici za pokojnu s. M. Lidvinu Matanović
Oproštajni govor s. Gordane Igrec, provincijalne glavarice, na misi zadušnici za pokojnu s. M. Lidvinu Matanović
Cijenjeni svećenici, braćo, sestre i rodbino
s. M. Lidvine Matanović, drage sestre!
Puni pouzdanja u život budućega vijeka opraštamo se od naše s. Lidvine koja nas je danas, dan uoči blagdana Gospodnjeg Uzašašća okupila na molitvu za pokoj njezine plemenite duše. Gospodin joj je u svom božanskom planu u zadnjim danima njezina života poslao križ bolesti i patnje. No, dao joj je i snagu da taj križ s Isusom nosi i iznese do vrhunca Kalvarije i da svoj smiraj nađe u nebeskoj domovini, pripravljenoj za nju od postanka svijeta.
Sestra Lidvina, krsno Manda, rođena je 13. siječnja 1960. u bosanskoj Posavini selo Vidovice, Vrhbosanska nadbiskupija, kao prvo dijete oca Franje i majke Kate rođ. Pejić. Krštena je u župnoj crkvi sv. Vida mučenika u Vidovicama i dobila ime Manda, a odrastala je uz još dva brata i tri sestre u vrijednoj i pobožnoj obitelji Matanović. Na čvrstim temeljima vjere koje su joj usadili plemeniti roditelji razvijala je i nadograđivala svoj redovnički život. Prije odlaska u samostan, kao punoljetna djevojka bila je zaposlenica u sarajevskoj bogosloviji, te se povezala s našim sestrama u Sarajevu. Uz ustrajnu molitvu i tihi rad sazrijevalo je i raslo njezino duhovno zvanje, te je u dvadesetoj godini života 2. prosinca 1980. došla u Zagreb u kandidaturu Družbe Kćeri Božje ljubavi. Nakon dvije godine na blagdan Gospodnjeg preobraženje (6. kolovoza 1982.) sa deset postulantica primljena je u novicijat u Granešini i dobila ime s. M. Lidvina. Prve redovničke zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti položila je na blagdan Majke Divne, 5. kolovoza 1984. u Granešini, a pet godina kasnije i doživotne.
Sestra Lidvina svoj redovnički život proživjela je u apostolatu dobre i predane domaćice i kuharice. Već kao novakinja druge godine premještena je u zajednicu Majke Divne u Split za dvorenje starijih i nemoćnih osoba, a potom je radila u Franjevačkom samostanu na Kaptolu 9 u Zagrebu u praonici rublja. Ipak najveći dio svojega života apostolski je djelovala kao kuharica u različitim našim zajednicama: u Sarajevu, Tuzli, Bistrici, Novom i Starom Travniku i u župnim kućama u Vitezu i Garčinu. Zadnja postaja bila joj je zajednica Majke Franziske Lechner u Kaknju gdje je uz kuhinjski i domaćinski posao obnašala i službu predstojnice. Zahtjevni posao u kuhinji radila je savjesno i s ljubavlju ne ograničavajući se samo na svoj posao, nego je pomagala gdje god je stigla. Bila je izvrsna kuharica, uredna i maštovita u pripremi jela. Uza sve poslove nije zanemarila i duhovnu dimenziju. Svu svoju aktivnost temeljila je na bogatim susretima s Gospodinom u molitvi. Posebno je Blaženim Drinskim mučenicama i s. Luki Liengtz preporučivala svećenike nositelje i širitelje Kristove riječi, koje je duboko cijenila.
Život je nije štedio i proživljavala je mnoge kušnje. No, najveću kušnju proživjela je za vrijeme Domovinskog rata, u opkoljenom Sarajevu kada ju je na ulici 5. studenog 1992., snajperist pogodio u desnu ruku. Hitno je odvezena u bolnicu, gdje su joj liječnici povezali prekinutu arteriju i živce, učvrstili ruku i zašili ranu. Nakon dva tjedna provedena u bolnici, iz Sarajeva je izišla sa Vrhbosanskim nadbiskupom Vinkom Puljićem i smjestila se u Provincijalnu kuću u Zagrebu. Slijedile su još dvije operacije u bolnici Rebro, a liječenje i oporavak trajali su dvije godine. Utvrđena je sedamdeset postotna (70%) invalidnost desne ruke. Na komentare glede onoga koji je pucao u nju rekla je opraštajući: „Dao mu Bog milost da se obrati da ne čini zlo i da se spasi“. Kad se zaliječila vratila se u Sarajevo i nastavila raditi u kuhinji. Vedrim i širokim osmjehom susretala je sve koji su navraćali u samostan. S velikom je ljubavlju kuhala za Odbor Drinskih mučenica za vrijeme priprave za njihovu beatifikaciju. Posebno će ostati u sjećanju mnogim našim poglavarima i sestrama diljem Družbe koje su bile na beatifikaciji 24. rujna 2011. u Sarajevu. S veseljem ih je dočekivala i velikodušno ugostila. Znala je zadiviti svojom jednostavnošću i dubokim poštivanjem svake osobe. Jednako tako kao predstojnica služila je sestrama s ljubavlju sve dok je korona virus nije zahvatila početkom mjeseca travnja o.g. i zbog koje je otišla na liječenje u vojnu bolnicu u Sarajevo. Tad je započela njezina jednomjesečna Kalvarija. Medicinsko osoblje i liječnici u sarajevskoj bolnici, kojima i ovom prilikom zahvaljujem, pružali su joj najbolju moguću njegu i često puta zadivili svojom profesionalnošću i strpljivošću u davanju iscrpnih informacija o njezinom zdravstvenom stanju. U nemogućnosti posjeta bolnici zbog korone s. M. Zrinka Barišić se svakodnevno zanimala kod liječnika za sestrino stanje i izvještavala mene, kao i druge sestre i njezinu rodbinu. Sestre diljem Provincije ujedinile su se u molitvi za njezino ozdravljenje i služile su se sv. mise na tu nakanu. I ja sam s njom izmijenila neke poruke, jer nije mogla razgovarati. U sms poruci 19. travnja 2021. s. Lidvina mi je napisala: „Blagoslovljen, zaista blagoslovljen dragi Bog po svim dobrim ljudima koji mole i pomažu mi.“ U tim porukama zrcali se duboka želja da se Bog proslavi u ovoj bolesti i njezina zahvalnost Gospodinu za sve. U toj teškoj situaciji borila se, ali i polako prepuštala Gospodinu svoje putove, hraneći se otajstvima svete vjere koje joj je podijelio bolnički kapelan, vlč. Pero Brajko. Polagano je izgarala, sve dok se konačno nije ugasila svijeća njezina života, 10. svibnja, u mjesecu nebeske Majke koja ju je povela svome Sinu.
Draga s. Lidvina, preko 30 godina služila si Gospodinu kao Kći Božje ljubavi i to najviše u Bosni iz koje si potekla, koju si voljela i za koju si puno molila i postila. Vjerujem da ćeš to nastaviti i u vječnosti. Bila si osoba velikoga srca, svojom vedrinom i toplim osmjehom ostat ćeš nam u trajnom sjećanju. Hvala Ti što si uvijek radosno svjedočila svoje redovništvo i živjela bogobojazno i čovjekoljubivo sve čineći za Boga, za siromahe i Družbu. U knjizi života sigurno si našla zapisane mnoge zasluge i dobra djela i već primila nagradu nebeskog Oca. Ipak mi s tugom možemo reći da si nas prerano ostavila. Bila si nam draga, ali očito Bogu još draža. Vjerujemo da si svoju utjehu i nagradu za svoje predano življenje kao Kći Božje ljubavi našla u zagrljaju uskrslog Gospodina, koji Ti je otro svaku suzu s očiju, gdje smrti više biti neće, ni tuge, ni jauka, ni boli, jer - prijašnje uminu (usp. Otk 21, 4).
Draga s. Lidvina, počivala u miru Božjem.
s. Gordana Igrec, FDC
provincijalna glavarica