U subotu uoči Cvijetnice, 27. ožujka 2021., na sestarskom groblju Betanija, u predgrađu Sarajeva, obilježena je 131. obljetnica smrti sestre Luke Liengitz. Kao i svake godine, i ovom je prilikom ovdje slavljena sv. misa  koju je predvodio mons. Tomo Knežević, ravnatelj Caritasa BiH, uz koncelebraciju vlč. Pere Brajke, bolničkog dušobrižnika u sarajevskim bolnicama.

U prigodnoj propovijedi mons. Knežević je ponajprije izrazio radost i zahvalnost sestrama na pozivu da na ovom groblju sestara Kćeri Božje ljubavi slavi euharistiju zahvale za „ovaj svijetli i sveti lik Katoličke crkve, Vrhbosanske nadbiskupije i sestara Družbe Kćeri Božje ljubavi kako bi uz naše zauzimanje bila uzdignuta među blažene i svete“. Uz brojne znane i neznane grobove miljenika Božjih kojima je obogaćena povijest bosanske zemlje, među kojima se posebno ističu  bl. Drinske mučenice, mons. Knežević je naglasio da je „i sarajevska Betanija s grobom sestre Luke jedno od milosnih mjesta okupljanja, moljenja, traženja Božje pomoći i Božjeg svjetla po zagovoru sestre Luke, a o čemu usmeno i pismeno sve do današnjeg dana svjedoče brojni znani i neznani posjetitelji ovog milosnog mjesta. (…) Ovo je mjesto okupljanja i molitve svih vjernika i svih ljudi koji trebaju njezin zagovor: katolika, pravoslavaca, muslimana, osoba s jakom, slabom ili mlakom vjerom.“

Iznijevši ukratko biografiju s. Luke, njeno življenje životnih poteškoća koje ju, u njoj nepoznatoj zemlji, narodu i kulturi, nisu nimalo zaobilazile, mons. Knežević je posebno istaknuo njenu pobožnost Srcu Isusovu. Kad joj je bilo najteže i kada se, unatoč jakoj vjeri i ljubavi prema bližnjemu,  lomila u svojim životnim odlukama, teškom životu i mogućem odustajanju od redovničkog života, Srce Isusovo je bilo ono koje ju je utješilo i ohrabrilo. Prema usmenoj predaji u takvom jednom trenutku dogodilo se čudo. „Govorila je i plakala, a onda se dogodilo čudo. U maloj tamnoj kapelici, kip je progovorio. Isus se obratio mladoj, nezadovoljnoj redovnici i rekao joj da ostane u samostanu pa će je uskoro usrećiti. S radošću je nastavila raditi i služiti, žrtvujući se za siromašne, mirno je podnosila sve neugodnosti u osobnom predanju i izgaranju kao žrtve za Boga i bližnjega. Uz svoju ionako tešku službu vratarice, nametnula je sebi pravi pokornički život: spavala je na dasci, odricala se hrane u korist siromašnih i trpjela je hladnoću. Snagu da sve to izdrži davalo joj je ono Isusovo obećanje da će je uskoro usrećiti.“ Umrla je u 29. godini života na glasu svetosti.

Budući da je s. Luka radila kao vratarica u Zavodu sv. Josipa i kao takva postala svijetlim uzorom Crkve, mons. Knežević se u svojoj propovjedi posebno osvrnuo na potrebu vrednovanja svakog posla i vrednovanja svakog čovjeka bez obzira koju službu vrši. Pri tom je kazao kako „svako zvanje i poslanje za koje se odlučimo ili nam se povjeri ima svoju ljudsku i vjerničku, društvenu i crkvenu vrijednost i odgovornost“. Naglasio je kako su „brojni svjedočki primjeri ostavljeni na njezinu grobu, a koji govori o njezinom ljudskom, vjerničkom i redovničkom življenju u Zavodu sv. Josipa na Banjskome Brijegu u Sarajevu. U jednom od svjedočanstava piše '… kao što je za svoga kratkoga života kao samostanska vratarica privlačila svojom ljubavlju ondašnje siromahe, siročad, učenike i sve koji su dolazili na samostanska vrata, tako je nastavila činit…' i nakon smrti na svome grobu.“

Unatoč pandemiji virusa Covid-19, koji ovih dana posebno hara Sarajevom, zbog čega je ograničen broj okupljanja ljudi, na misnom slavlju je uz sudjelovanje sestara Družbe Kćeri Božje ljubavi iz sarajevske i travničke zajednice, sudjelovalo 20-ak sarajevskih vjernika, štovatelja sestre Luke.