Vidimo da su ljudi uvijek bili opterećeni i željni nekoga tko bi ih upućivao u dubinu svakodnevnih događaja, smisao života i vremena u kojem se nalazi te tražio neko uporište gdje bi se naslonio, uz što bi vezao svoje misli, prema čemu bi usmjeravao svoja djela. Tražio je nekoga i nešto uz što bi pristajao, tko bi mu bio vjetar u leđa, ali i netko tko bi ga vukao u trenu kad smalaksa na putu.

U današnjem starozavjetnom čitanju nalazi se odraz te čovjekove vječne čežnje. Čovjek je na neki način uvijek bio žedan nekog tumača vremena i događaja. Ta čežnja još mu je u doba Mojsija bila ispunjena, a u punini vremena, Bog je poslao Sina svoga. I evo ga, taj Isus je, u današnjem evanđelju, u Kafarnaumu, među ljudima – tražiteljima tumača. Priča im, a oni se zanose tim novim i snažnim naukom. Stavi se u ulogu tog slušača Isusova snažna i nova nauka! Zanima me zaista, koji je to novi nauk donio Krist? Po čemu se on razlikuje od onog tzv. starog nauka? Pitaj se i ti! Što ti držiš starim, a što novim naukom? Zar nije da stari nauk nalaže da čovjek djeluje pomalo nagonski: kako ti meni, tako ja tebi, a da novi nauk, ipak traži da čovjek bude snažan, da vlada tim naukom; ne ono kompenzacijski, nego, iznad svojih nagona, trenutnih želja, pošto-poto izvlačenja pravde, dokazivanja nečega, parničenja i tome slično.

Druga stvar: Vidimo, dok je Isus propovijedao, neki tamo čovjek je, „ničim izazvan“ počeo vikati na njega da je on ovo, ono itd. i da je došao da ih uništi, a Svetac je Božji. Isus, nije, opterećen ljepotom riječi koju treba iznijeti pred njima, uvrjedom što ga netko prekida dok on tako silno govori, očekivanjem reakcije auditorija, zatečenošću nad onim što je Zli govorio, zanemario dolazak ovoga prokazivača u Hram. Dapače, kao da je uvijek bio spreman na takve „krizne situacije“. Prignuo se nad tom situacijom te ju razriješio. Nije bilo vrijeme više za propovijedanje kao da ovoga nema, nego za djelovanje. Nije okrenuo pogled od stvarnosti i zanio se zanosom onih koji su se zanijeli nad njim.

Stoga, ne preostaje nam drugo nego zadržati poniznost pred situacijama i bližnjima iz svakodnevnog života i ne izmišljati neko idealno vrijeme. To je nauk je koji u sebi nosi neiscrpivi izvor nove snage za svaki dan, ali i snaga koja omogućuje da u svojoj slobodi imamo vlast nad onim što razlučujemo, izabiremo i čemu se, na koncu, priklanjamo.

Razmišljanje uz evanđelje VI. nedjelje kroz godinu (Mk1,21-28); god. B