„Koja je zapovijed najveća u Zakonu?“ – pita se čovjek tituliran kao zakonoznanac koji bi po zdravoj logici i mogao sam doskočiti tome pitanju. S jedne strane se pita, a s druge strane kuša Isusa. Zašto takvo pitanje? Ima li smisla?

Sveti Pavao kaže da smo prije dolaska vjere, bili čuvani pod Zakonom za vjeru koja se ima objaviti u Isusu Kristu. Zakon je bio naš nadziratelj (grč. episkopeo) sve do Krista da bismo se po vjeri opravdali. Otkako je nadošla vjera, nismo više pod nadzirateljem, tj. Zakonom. (usp. Gal 3, 23 – 24) I čemu onda zakonoznančevo pitanje?

Očito je ta titula, jer nigdje ne piše ime zakonoznanca, nego mu je ime titula, u svom istraživanju: „Koja je zapovijed najveća?“, otišao tako daleko da je zaboravio na ono bitno - ono o čemu taj Zakon i Proroci, kako Isus kaže, ovise. (usp. Mt 22, 40) Isus je mudro odgovarajući, zakonoznanca vratio na početke Objave kada je Gospodin Bog obraćajući se svome narodu preko Mojsija naložio: „Čuj Izraele! Gospodin je Bog naš! Gospodin je jedan!“ (Pnz 6, 4) Vratio ga je na one riječi, tj. posvijestio je zakonoznancu ono što je njemu kao i svakome Židovu iz usta odjekivalo kao molitva svako jutro i svaku večer. Dakle, svo zakonoznančevo kušanje i istraživanje bilo je uzaludno jer je svaki dan stajao pokraj rješenja i nije ga dokučio. Svo istraživanje svelo se na: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom, a bližnjega svoga kao sebe samoga.“ (usp. Mt 22, 37 – 39) Isus mu je zapravo rekao: „ono što moliš, ti prvi osluhni u svojoj nutrini, neka ti odzvanja kao ono na Horebu dok sam ti Zakon stavljao u srce. Čuj Izraele! Čuj moj narode! Čuj moje stvorenje!“

No, zakonoznanac je izgubio upravo to. U svojoj molitvi nije svaki dan osluškivao ono što je molio, a da jest, ispunio bi riječi koje su dalje naznačene u tom istom Zakonu: „Neka ti se ove riječi urežu u srce.“ (usp. Pnz 6, 6) Da je uistinu vršio Zakon slušanja, urezalo bi mu se u srce te bi imao sreću i dug život na zemlji bez potreba da se bavi ovakvom vrstom istraživanja. (usp. Pnz 5, 33)

I što onda reći na zakonoznančevo odnos prema Zakonu, a tako i naš odnos prema Bogu? Odnos zakonoznanca prema Bogu mogao bi se poistovjetiti sa jednom skladbom koju njezin tvorac, neki glazbenik, nosi u svojoj nutrini, u svome uhu, ali je nikada nije izveo ili notno zapisao. Možemo li onda reći da je takva glazba postojala ako je nikada nismo čuli ili vidjeli u notama? Naravno da ne možemo. Tako je i s današnjim zapovijedima koje pred zakonoznanca i nas stavlja naš Gospodin Isus.

Čvrsto prianjati uz Boga dušom, srcem i umom da bi se On urezao u naše srce, ne može ostati neostvareno ako je zbiljsko. Ako nas ljubav Božja obuzima, tjera nas da svome bližnjemu činimo ono što bismo i sebi jer sebe, a onda i druge, ljubimo radi Božjeg Otajstva skrivenog u svakom stvorenju. U hrpi izbora s kojima se svaki dan susrećemo, zdušno odabiremo ono što je bliže idealu koji obuzima naše misli, čini puls srca bržim, a dušu kupa radošću. Postajemo vidljivi znak nevidljive Božje prisutnosti koja je u nama. Štoviše, postajemo upravo sakrament, djelotvorni znak Božje milosti svakome koga susrećemo na životnom putu. I kao što vidljivi obredi kojima se sakramenti slave označuju i ostvaruju milosti koje su vlastite svakom od sakramenata Crkve (usp. KKC, 1131), tako i življenje druge zapovijedi ljubavi ostvaruje milosti koje su nam dane u prvoj zapovijedi ljubavi. Sami postajemo, poput sakramenata, nekome poziv na novi život kao krštenje; nekome primjer lomljenja, dijeljenja i zahvaljivanja kao euharistija; drugome opet poziv da svojim životom potvrđuju ono u što povjerovaše kao potvrda…

Gospodine, pomozi nam čuti te kad ti se obraćamo u molitvi da naše riječi ne budu tek izgovorene kao u zakonoznanca. Kad te čujemo, obuzmi našu dušu, um i srce- to trojstvo koje naš život živim drži, da nam to bude pokretač u svem našem življenju i ostvarivanju ljubavi prema svome bližnjemu. Neka nas tako oživotvoreni Zakon, upisan u našu nutrinu, dovede na vrata tvoga Kraljevstva u kojem stoluješ Ti, Isuse Kriste, s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga. Amen!

Razmišjanje uz evanđelje 30. nedjelje kroz godinu (Mt 22,34-40), god. A