Sve što čovjek ima, pa i sam život koji živi dar je Božji. Gospodin Bog brine za svakog čovjeka kao što majka za svoje dijete i nikada ga ne napušta (usp. Iz 49,14-15). Bog, brižan nebeski Otac skrbi za sva stvorenja: ptice, cvijeće, ljude. Njemu su poznate potrebe svakog bića.

Na ovoj Božji govor ljubavi dolazi čovjekov odgovor. Isus daje dva primjera tog odgovora: služenje Bogu ili služenje bogatstvu, upozoravajući da nitko ne može služiti dvojici gospodara. Služiti nekome gospodaru znači raditi za njega, možda mu čak pripadati dublje od samo fizičkog, biti mu dobar, pripadati srcem. Onaj koji bi istinski služio Bogu, ne može služiti bogatstvu, materijalnom blagu, ali i obrnuto. Tko bi služio materijalnome, blagu koju ima ili želi imati, taj ne bi istinski služio Bogu. Takav je čovjek previše zabrinut za stvari koje mu ne donose istinsku radost, za stvari koje mu zapravo ne mogu sačuvati život budući da takav život završava u ispraznosti. U njegovome se srcu rađa netrpeljivost prema Božjoj volji.

Ove Isusove riječi nisu protiv bogatih, niti protiv posjedovanja. Ovo nije govor protiv rada jer se i ptice tražeći hranu moraju namučiti. Ovo je govor koji podsjeća učenike kome treba pripadati njihovo srce. Ako u svome životu stave Gospodina na pravo mjesto, na mjesto koje mu pripada, sve će drugo doći na svoje mjesto. Tada učenik neće biti zabrinut što će jesti ili što će odjenuti kao što su zabrinuti pogani koji ne znaju da svime ravna nebeski Otac. Isus poziva na pouzdanje koje se izražava kroz molitvu Ocu nebeskom koji nas oslobađa te zabrinutosti. On brine kako mi ne bismo morali jer tko nije zabrinut može mu služiti nepodijeljena srca i slaviti ga svojim životom. Vjera čuva od straha za sutrašnjicu, donosi mir. Zabrinutost ne donosi ništa. Ne može ni život produžiti. Može nam ga jedino oduzeti.

Pred nas je stavljena trajna obaveza, koja je ujedno i uputa za život u blagostanju: Tražite! Tražite kraljevstvo Božje, tražite pravednost Božju! Božje kraljevstvo i Božja pravednost nastupaju vršenjem Božje volje, izvršavanjem onoga što nam evanđelje nalaže. U bogatstvu i imanju samom po sebi nema sreće, nema radosti, nema mira. Ljudi uvijek žele više, nastavljaju trčati da bi utažili želje, ispunili prazninu koju osjećaju, ali kršćanin, onaj koji je u Krista uronjen, zna da je mir samo u Bogu i da je u njemu jedinom spasenje.

Isus nije ovo rekao da bismo mi čuli pa zaboravili. Evanđelje nakon što je naviješteno u čovjekovo srce ima donijeti radost koja mijenja čovjeka, pa promijenjeni čovjek nastoji mijenjati svoj život i svijet u kojemu živi. Zato ni današnje evanđelje nije samo riječ bačena u vjetar. Nije zastarjela opomena bogatašima koji su živjeli u vrijeme dok je Isus hodao po zemlji. Ona je svaki novi dan smjerokaz za bitne postavke života svakog kršćanina: život u vjeri i potpunom predanju. To je život u traženju Kraljevstva koje se ostvaruje kada smo siromasi duhom, ožalošćeni, krotki, gladni i žedni pravednosti, milosrdni, čisti srcem, mirotvorci, progonjeni. Ostvaruje se u sadašnjici u kojoj nastojimo živjeti kako je Isus Krist živio. Jer Kraljevstvo je među nama, samo ga trebamo tražiti!

Razmišljanaje uz evanđelje VIII. nedjelje kroz godinu (Mt 6,24-34), god. A