Želim vječnu radost. Gdje god i s kim god se našao, samo želim da radost traje zauvijek. Radost koju sam osjetio kada sam prvi put susreo Boga. Da me netko tada pitao što želim od svog života, rekao bih mu smrt, tako da odmah počne moje zauvijek s Bogom. I taj netko tko me upitao, vjerojatno bi me osudio na ludost. Sad kada u srcu razabirem sve pohode Boga u svom životu, shvaćam da bi taj netko i bio u pravu jer je moje zauvijek s Bogom zapravo već počelo.

Mogao bih o tome govoriti, razmišljati i pisati cijeli život, a ne bih rekao ništa pametnoga jer o vjeri se ne treba puno govoriti, vjeru treba živjeti. Samim time što je dar, našu vjeru trebamo pažljivo čuvati, ta koja žena ne bi marila za poklonjeni joj biser. Ako s biserom postupamo kao s nečim dragocjenim, a on nam neće biti putokaz u nebo, koliko bismo više trebali njegovati svoju vjeru koju nam je Gospodin dao za najbrži i najslađi put k Njemu. Zapitam se često, živim li ja samo od pukog uvjerenja da će vječnost tek doći, jesam li svjestan da vječnost već živim, da moja duša, besmrtna kakva jest, već duboko živi ono što ja mislim da tek ima doći? Duša koja diše u nama prava je riznica svih naših dubina i čežnji i zbog toga ona neprestano traga za nečim što i nju samu nadilazi jer ne bi li stvoreno trebalo čeznuti Stvoritelja, nije li to najjači prirodni zakon? Naš život u tom pukom čekanju na ono vječno postaje borba u rastrganosti za onim što se sada čini zamamno, jer za to se ne treba odveć truditi, i za onim poslije, za što se treba krviti i ponekad boriti protiv sebe. Ponekad ta borba postane i varka očima koje gledaju samo na sebe, zašto da se borimo ako je Bog sigurno za nas? Istina, Bog je uvijek za nas, ali smo mi gotovo uvijek kao zmija koja od gladi grize sama sebi rep. Spremni smo iz nepromišljene sumnje pojesti sami sebe i one oko sebe. Upravo zato želim cijeli svijet privesti Kristu koji nas uči živjeti za Boga i za našu braću jer ne može daleko doći ni jedan koji živi protiv drugih, protiv sebe jer živi protiv vječnosti i sebe samog izjeda.

Sada shvaćam zašto je bitno pustiti pticu da odleti pred zimu kako bi u proljeće opet čuo njen pjev jer zadržim li ju za sebe, ona će uginuti, ne samo od hladnoće, već i od tuge što nije tamo gdje želi, gdje treba biti. Zima, odnosno naš ljudski život ima svojih draži, ali i svojih opasnih zamki, ptica, što će biti naša duša, treba toplinu koju može pronaći samo na jugu, kod svog Boga, a mi moramo pustiti da ona tamo leti kako bismo čuli njen radosni pjev u proljeće našeg susreta s Vječnim. Sve to moći ćemo samo uz našu vjeru koja će ptici biti putokaz u njeno proljeće.

* Tekst je na Literarnom natječaju "Blaženi Ivan Merz" 2017. osvojio 3. mjesto