U samostanu Marijin dom na Palama, u Bosni i Hercegovini nedaleko od Sarajeva, postojala je zajednica od pet sestara Družbe Kćeri Božje ljubavi, koje su umrle na glasu mučeništva za vrijeme Drugog svjetskog rata. Imena sestara su: poglavarica samostana s. M. Jula Ivanišević (Hrvatica), s. M. Berchmana Leidenix (Austrijanka), s. M. Krizina Bojanc (Slovenka), s. M. Antonija Fabjan (Slovenka) i s. M. Bernadeta Banja (Mađarica rođena u Hrvatskoj). Samostan, u početku zamišljen kao mjesto odmora i oporavka sestara Družbe, s vremenom je prozvan „Gostinjcem siromaha“ zbog djela ljubavi prema svima potrebnima, uključujući i pravoslavce, koji su kod njih tražili hranu i utjehu.

Kada je započeo rat, sestre su nastavile svjedočiti kršćansku ljubav, vjerne karizmi svoje Družbe: pomagale su siromasima, prosjacima i izbjeglicama, njegovale su bolesnike, hranile su djecu, bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost. Kada su se ratne okolnosti pogoršale, više puta im se preporučilo da bježe i ostave Pale, no one su odlučile ostati s narodom, izražavajući spremnost žrtvovati se za mir u svijetu, a osobito u Bosni. Unatoč opasnostima, nastavile su živjeti s povjerenjem u Božju providnost, vjerujući da Bog zna najbolje što je za njih dobro, sve do dana njihova uhićenja i odvođenja.

Dana 11. prosinca 1941. grupa četnika, srpskih gerilaca, odvela je svih pet sestara u pravcu Goražda. Prisilili su ih na četverodnevno pješačenje po planinskim stazama Romanije, po hladnoći i snijegu, bez prikladne odjeće, uz ispitivanja, prijetnje i vrijeđanja. I u takvim okolnostima sestre su pokazivale mir i nutarnju sabranost, i gotovo   su cijelim putem šutjele i tiho molile. Sestru Berchmanu, sedamdesetšest godišnju staricu, iscrpljenu od napornog puta, odvojili su od sestara i zadržali u Sjetlini.

Ostale četiri sestre dovedene su u Goražde i smještene na drugi kat vojarne koja se nalazila uz rijeku Drinu. U noći istoga dana, 15. prosinca, četnici su upali u prostoriju sestara s nakanom da ih siluju. Tražili su od njih da se odreknu redovničkog načina života i prestanu služiti Vatikanu, uz obećanje života, zaposlenja, pa čak i odlikovanja. Na prijetnju smrti sestre su ponovno odlučno odbile njihove ponude te su izrazile spremnost radije umrijeti nego izdati Boga i svoje redovničko posvećenje. Kada su im počeli trgati odijela, uz povike „Isuse, spasi nas!“ skočile su kroz prozor, zadobivši teške ozlijede. Nekoliko trenutaka kasnije bile su usmrćene noževima i sljedećeg dana bačene u Drinu. Jedan ranjeni vojnik, koji je ležao u jarku kraj rijeke, vidio je kako je svaka sestra, prije nego što je bila izbodena nožem, učinila znak križa.

Sestri Berchmani, koja je ostala kao zarobljenica u Sjetlini, bilo je rečeno da treba poći k svojim sestrama, koje su već bile ubijene. I ona je ubijena 23. prosinca u sjetlinskoj šumi.

Glas o mučeništvu ovih pet sestara, poznatih kao Drinske mučenice, nadaleko se proširio od samih početaka. Te su sestre svoju vjernost Bogu i zavjetima potvrdile vlastitom krvlju.

IZVOR: Služba čitanja - Drugo čitanje; Iz Pozicije o mučeništvu (Informatio [izd. 2008], Opći uvod, str. 5-7)