Čovjek je vrhunac Božjeg stvaranja i Bogu je neizmjerno dragocjen. Bog  svoga Sina daje kako bi spasio čovjeka od propasti. Sin u ljubavi prihvaća Božju volju i ne želi drugo nego da ju ispuni. Poznat nam je tekst proroka Izaije koji je najavio ono što se u Isusu ispunilo – „ja se ne protivih niti uzmicah“. I doista Isus ničemu nije izmaknuo. Prozivali su ga, propitkivali, izazivali, htjeli ga strmoglaviti, uhvatiti u stupicu svojim nadmudrivanjima, a on, premda je to sve znao, nije odustao, nije se sklonio, nije uzmaknuo. Isus je svoju snagu tražio u Ocu. Tome je učio i svoje učenike, tome je učio sve koji su ga slušali i slijedili. Učenici su trebali usvojiti jednu važnu lekciju: ići za Isusom znači svoju snagu tražiti u Očevim rukama, ići za Isusom znači osloniti se na njega, a biti jedno srce i jedna duša  s braćom.

Isus je ne tako davno od ovog događaja nahranio četiri tisuće ljudi, što farizejima nije bilo dovoljno nego su tražili ponovno od Isusa da im dadne neki znak s neba. Nakon toga Isus govori učenicima o kvascu farizejskom, a oni se zabrinuše što su zaboravili ponijeti kruha, kao da su i oni, poput farizeja, gledali čudo, ali ga nisu prepoznali. Doista, učinilo nam se da su nešto shvatili kad je Petar teološki ispravno formulirao odgovor na Isusovo pitanje što učenici kažu – tko je Isus, no ubrzo vidimo da teološki ispravno formulirani odgovori nisu dovoljno dobar pokazatelj da je netko na Božjem putu. Naime, nismo skoro ni trepnuli, Isus govori Petru da mu nije na pameti Božje, nego ljudsko. Petar nije snagu tražio u Očevim rukama, i još je i Isusa odvraćao od toga. Petar se nije oslonio na Isusa, nego je htio Isusa uvjeriti da on zna bolje, da nije potrebno da Isus ide na križ.

A Isus? Isus uči upravo suprotno. Božja je volja da Isus svojom smrću na križu iz ljubavi prema čovjeku cijelom svijetu donese spas. Naše je najsigurnije mjesto upravo u Očevim rukama. Isus nas uči da osloniti se na njega ne znači samo teološki ispravo formulirati naše dubokoumne odgovore, ma koliko se za njih daleko čulo. Osloniti se na Isusa znači uporište tom teološkom odgovoru tražiti u muci, smrti i uskrsnuću Sina Božjega. Istinsko se uporište može naći jedino vjerom, vjerom koja je neodjeljiva od križa – i to dva križa. Križa Kristova u kojemu je spas, život i uskrsnuće naše, ali i našeg križa koji možda znači osamljenost, možda izrugivanje, možda odbačenost, neshvaćenost, siromaštvo, smrt. Ali nošenjem toga križa nama postaje jasniji odgovor na Isusovo pitanje: „što vi kažete, tko sam ja?“ Promatrajmo Isusov križ i dopustimo našem srcu da dadne odgovor na ovo pitanje. Tada to neće biti samo odgovor, nego molitva, vapaj, hvala Ocu koji nam je darovao svoga Sina. Doista, Otac zna najbolje!

Razmišljanje uz evanđelje XXIV. nedjelje kroz godinu (Mk 8,27-35); god. B