Bog vodi, odgaja i blagoslivlja svoj izabrani izraelski narod u njegovoj povijesti. Zahvaća u povijest kako bi ga vratio na pravi put, kako bi ga obratio k sebi, kako bi se Izrael vratio jedinome Bogu, svojemu Stvoritelju. I koliko god se puta Izrael odvratio od Gospodina, Gospodin je uvijek tražio način da ga vrati k sebi, da bude njegovo ljubljeno dijete. Izrael se vrati Gospodinu, a onda ponovno po svome. Slična je epizoda bila i u Egiptu. Narod je završio u ropstvu i u toj se bijedi obratio Gospodinu. Bog je čuo njihove molitve i izbavio ih. Izveo ih je u pustinju. A narod je počeo mrmljati. Mrmljali su među sobom i time su zatrovali svoja srca.

Isus ih u današnjem evanđelju podsjeća na te događaje. Mrmljali su Izraelci jer ih je Gospodin izveo iz egipatskog ropstva da bi sada pomrli od gladi u pustinji. Gospodin im daje manu s neba, ali oni ipak pomriješe. Mrmljaju Izraelci i na ono što im Isus govori. Kako može reći da je on kruh koji je sišao s neba, a znaju mu i majku i oca? Mrmljamo i mi, današnji izabrani narod, na sve što nam se ne sviđa, što nam ne paše, što nam nije po volji. A kao veliki vjernici svi prepuštamo Gospodinu da vodi naše živote? Pa čemu onda mrmljamo?

Isus nas poziva da otvorimo srca i slušamo što nam govori. Samo preko njega možemo doći Ocu, a samo nas Otac može povući Sinu. Tko vjeruje, taj ima život vječni. On daje svoje tijelo za nas u muci i smrti na križu. On daje sebe, svoje tijelo i svoj život i odlazi u smrt. On je dao sebe za život svijeta tada, i svaki puta kada se slavi spomen-čin pashalnog otajstva – euharistija. Sudjelujući na slavlju i mi prisustvujemo događajima Velikog petka. Tko od toga kruha jede, neće umrijeti nikada. Ali postoji jedna caka. To nije čarobni lijek protiv besmrtnosti. Tko jede od kruh života, neće umrijeti nikada, ali on mora u to vjerovati. Mora vjerovati da je Isus Krist, kruh koji silazi s neba, sebe dao za život svijeta i tko jede od toga kruha, neće umrijeti. Mora vjerovati da Isusova smrt za njega znači život. Vjera je ključ. A Isus uz govor o vjeri i kruhu života poziva da ostavimo mrmljanje. Zašto? Jer mrmljanje slabi vjeru, nagriza nadu i razvodnjava ljubav. Mrmljanje je tihi ubojica kreposnog života. Mrmljanje je ubojica svakoga života. Onaj tko iskušao mrmljanje, bilo da je sam mrmljao ili da je čuo koga da mrmlja, zna da je to kao kamen koji sjedne na srce i otežava ga, kao crv koji nagriza nutarnji mir. Onaj tko mrmlja ne oslanja svoj život na vjeri da mu je kruh za život već darovan u kruhu koji s neba silazi – u Isusu. Onaj tko želi vjerovati nek se najprije ostavi mrmljanja.

Razmišljanje uz Evanđelje XIX. nedjelje kroz godinu (Iv 6, 41-51), god. B