Isus nam u evanđelju već treću nedjelju za redom nudi svoje tijelo kao kruh za život svijeta. Ljeto, u kojemu još uvijek uživamo ali i koje je polako na izmaku barem kada su u pitanju školski praznici i na obzoru neki novi izazovi i počeci, izvrsna je prilika da se zapitamo od čega i od koga doista živimo. Jer dok onaj „normalni“, svakodnevni život teče svojim tijekom nekako lakše i Bog „upadne“ u tu našu kolotečinu. Za razliku od takvih prilika ljetne su one u kojima želimo predahnuti, maknuti sve što nam je viška, dobro se odmoriti i isprazniti od svega što nas opterećuje no nekada se u takvom nastojanju dogodi da ljetne dane ispratimo nekako suviše prazni. I tada možda lakše nego li ikada možemo zamijetiti je li nam euharistijski Isus negdje putem „ispao“ ili je pak bio onaj koji nas je odmarao, liječio, oblikovao i pripremao.

Na Isusovu ponudu svoga tijela kao kruha za život svijeta Židovi su odgovorili međusobnom prepirkom i pitanjem: Kako je to moguće? Ipak, njihova prepirka znak je da su, premda nisu razumjeli, nešto čuli i o nečemu se pitali. Mi danas u Isusovim riječima bez problema razumijemo najavu njegove smrti na križu i euharistiju kao spomen-čin, kao mjesto i kao vrijeme koje nije podvrgnuto ni zakonima fizike ni zakonima vremena jer upravo se tu uprisutnjuje na stvaran način Isusovo potpuno sebedarje. Usprkos tome često puta ne samo da olako prelazimo preko dara euharistije već živimo kao da u njoj nije Život sâm. I tako lišavamo sebe biti stvarno uključeni, biti stvarno zahvaćeni snagom Duha koji naše živote stvarno preobražava. Svećenik u svetoj misi obraćajući se Ocu moli da pošalje svoga  Duha na običan kruh i vino kako bi nam postali tijelo i krv Isusova. Te trenutke prati naša gesta klečanja kojom ne izražavamo samo divljenje ili poštovanje pred Otajstvom već i same sebe predajemo u ruke Očeve kako bi nas snagom svoga Duha osposobio da postajemo sve više ono što jesmo, kako bismo od običnih grešnika sve više djelatno postajali sinovi i kćeri Očeve. Uz to euharistija je mjesto u kojoj svaka naša žrtva postaje moguća te zadobiva smisao. Isus je Ocu predao sve što je imao, žrtvovao je samoga sebe. Takvu žrtvu pratio je i strah i krvavi znoj. Kada bismo Ocu dolazili samo s onime što je lako što bismo zapravo posebnoga činili? Kada ne bismo imali što žrtvovati kako bismo mu iskazali svoju iskrenu ljubav? I lakše je to napisati nego li u konkretnoj situaciji živjeti, a da bi ipak bilo moguće Isus nam se neprestano daruje: Tko jede moje tijelo i pije moju krv u meni ostaje i ja u njemu…onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Samo po njemu, s njim i u njemu moguće je živjeti kao kćeri i sinovi Božji, nadilaziti zakone vremena i fizike, postajati darom drugima, ne ostajući zalijepljeni za ono što nam je nadohvat ruke, ne ostajući pogleda ograničenog mogućnostima ljudskog oka ovdje i sada.

Razmišljanje uz Evanđelje XX. nedjelje kroz godinu (Iv 6,51-58), god. B