Proslava, potresenost, smrt, urod, izgubiti, sačuvati, pad, uzdignuće samo su neke od riječi koje u današnjem evanđelju odražavaju svu napetost i otajstvo časa u kojemu se Isus nalazi. I upravo ta napetost kao da mu ne dopušta odgovoriti na molbu Grka koju prenose Andrija i Filip: želju da ga vide.

Pažljivijim čitanjem zamjećujemo da ih Isus nije ostavio bez odgovora, naprotiv, dao im je najsnažniji i najuzvišeniji odgovor, najpreciznije upute kako se osposobiti za gledanje naznačujući jedino mjesto gdje će ga moći uistinu vidjeti: u najvećem činu najveće ljubavi, na križu. Trenutno zadovoljiti trenutnu želju zaustavlja pogled na izvanjskome, uputiti pogled na križ do kojega vode posrtaji i neizvjesnosti puta upravlja pogled dalje, dublje, više, do Očeve neizmjerne ljubavi. Za ovakvo gledanje nije dovoljno stajati sa strane i promatrati, nisu ni oči dovoljne ma koliko se približile. Moći gledati Uzdignutoga na križu zahtjeva ići za Isusom, traži život življen s njim, računa na padanje, gubitke i umiranje. Računa na nošenje križa, ali samo pod uvjetom da je čitavom težinom oslonjen na njegov križ. A u njegovoj pobjedi na križu svaka naša muka, samoća, tuga, napetost i grijeh već su pobijeđeni.

Sjetimo se uzdignute zmije u pustinji. Svaki Izraelac kojega je zmija ujela trebao je pogled uputiti prema mjedenoj zmiji i bio je zdrav. Znao je već unaprijed za obećanje spasenja, znao je da je prilika za novi život vrlo blizu. Ako bismo se samo malo uživjeli u trenutke njegovog upiranja pogleda u zmiju od mjedi, zasigurno bismo naslutili koliko je vapaja, nade i vjere ispunjavalo djeliće tih trenutaka. Naravno, sve bi bilo lakše da nije ni bio ujeden, ali se tako nikada ne bi naučio pouzdavati u Boga od kojega je dolazio život u izobilju. Dotad neviđenu novost života Otac nam je darovao po križu svoga Sina. Htjeli mi to priznati i prihvatiti ili ne naši križevi ponekad su jedini način kojim se oči bistre i osposobljuju s toliko jasnoće gledati, osjećati, upijati “količinu” ljubavi te ljepotu i radost novoga života koju nam Otac želi svakome, osobno darovati.

Ovih dana često smo slušali u Ivanovom evanđelju kako nije bio još došao Isusov čas i zbog toga, premda su ga htjeli ubiti, nisu se usudili dizati ruku na njega. Kada je došao čas Isus se sâm dragovoljno predao u ruke ljudima. Svi trenutci u životu nisu isti, među njima postoje oni posebni koje nam je Otac namijenio, časovi u kojemu nas doziva baciti se svom snagom u njegove ruke. Ako potaknuti Duhom Svetim prihvatimo napetost i otajstvo takvih časova u našim životima, nošeni snagom Isusove pobjede na križu, već na zemlji moći ćemo, barem u obrisu gledati dalje, dublje i više...gledati Ljubav.

Razmišljanje uz evanđelje V. korizmene nedjelje (Iv 12,20-33), god. B