Pred kraj života Majka Franziska opominje svoje duhovne kćeri sljedećim riječima: „Neka sve obećaju sv. Josipu da će ga djetinje poštovati srcem punim pouzdanja, jer on, nažalost, u našoj Družbi više nije čašćen i zazivan kao prvih godina nakon osnutka. Ta nezahvalnost sigurno jako boli svetog Josipa!“ (Okr., Blagdan Preobraženja Isusova, 1891.) Zahvalnost je vrlina koja je krasila našu Utemeljiteljicu i na koju je često podsjećala svoje duhovne kćeri. Stoga ćemo se, upravo zahvalnog srca, prisjetiti velike uloge sv. Josipa u počecima naše Družbe, uloge koja traje i danas.

Duhovnost

Prvi koraci naše mlade Družbe bili su prožeti molitvom Utemeljiteljice i njenih suradnica sv. Josipu. Uz molitvu, litanije sv. Josipu našle su također veoma rano svoje mjesto u našoj duhovnosti. Tako već 1869. čitamo u Kronici kako su litanije sv. Josipu određene za svaku srijedu jer je postojalo obećanje da će se one moliti ako sv. Josip pomogne. (Kronika Ia, 25.3.1869.) Utemeljiteljica je molila da se sv. Patrijarha posebno časti u mjesecu ožujku. Mnogi samostani otvoreni su uz molitvu sv. Josipu. Prva misa na Betaniji služila se na blagdan sv. Josipa, a u Kronici je uz taj događaj zapisano sljedeće: „Sada, sv. Josipe pokaži, da si zaštitnik i ove kuće!“ (Kronika II, 13.3.1883.) Datum ulaska sestara u „Samostan sv. Hildegarde“ u Biali je također značajan. Riječ je o 23. siječnja tj. blagdanu Zaruka o čemu čitamo: "Izabrale smo blagdan Zaruka za dolazak sestara u dvorac i molile smo Majku Gospodinovu da ona bude tamo predstojnicom, a sv. Josip da bude domaćin. Neka se Gospodinu svidi da njegova Majka i njegov poočim uzmu ovu kuću pod svoju zaštitu." (Kronika II, 23.1.1885.) Kada se kupovala kuća za samostan Srca Marijina u Beču koji je bio zamišljen kao kuća novicijata opet se „pokazala posebna pomoć sv. Josipa. Jer, dan prije još je manjkala znatna svota novca, a drugi dan, dakle još u pravo vrijeme, imale smo sakupljen ne samo sav potreban novac nego još i povelik višak. On nije dao da propadne naše pouzdanje i stoga mu je danas učinjen poseban čin djetinjeg poštovanja.“ (Kronika II, 31.3.1885.) Molilo se sv. Josipa i prigodom gradnje nove Matice i crkve da pošalje dobročinitelje. O posebnoj povezanosti naše Utemeljiteljice i sestara sa sv. Josipom svjedoče i reci koje je Majka Franziska osobno zapisala na kraju prvog sveska Kronike: „Sve su sestre imale neograničeno pouzdanje u sv. Josipa. On je bio i jest nakon Gospodinove Majke najbolji zagovornik i zaštitnik. Neka kod sestara Družbe ova ljubav i ovo pouzdanje nikada ne oslabe.“ (Kronika Ia, 1.1.1876.) Njegovi blagdani slavili su se u našoj redovničkoj obitelji s puno ljubavi, više puta i uz redovnička oblačenja i zavjetovanja. U rukopisu je pronađena i molitva prikazanja sv. Josipu koju je predstojnica trebala predmoliti na njegove blagdane. Osim toga 20. ožujka 1879. cijela je Družba učlanjena u Društvo sv. Josipa da bi bila pošteđena od svakoga zla duše i tijela.

Sliku koja predstavlja sv. Josipa u slavi naše sestre dobile su 1870. godine. Ispočetka se nalazila u kapeli naše prve kuće Matice, a kasnije je dodijeljena kapeli u Kući utočišta sv. Josipa u Breitenfurtu gdje se nalazi i danas. Sestre su radosno primile ovaj dar kao znak očinske skrbi sv. Josipa za mladu Družbu. U ovoj slici možemo prepoznati nešto od velikog otajstva koje je obilježavalo duhovni život naših sestara. Sv. Josip u slavi, zagledan je prema Izvoru svjetlosti, drži u desnoj ruci Isusa, a lijevom rukom uvis i dlanovima okrenutim prema gore upućuje na nebeskog Oca dok mu je alat ostavljen po strani. Na taj način sv. Josip kao da nam poručuje da nas ne smije zaslijepiti ono što proizvodimo te da usred posla moramo naći vremena i prostora za naše radikalne i čiste težnje za višim vrednotama. To su težnje koje će nam pomoći da dođemo do sklada, do jedinstva i ravnoteže između žuđenog ideala i neizbježne realnosti našega života.

            Krajem 1869. godine sestre su dobile još jedan dar za kapelu u prvoj kući Matici. Riječ je o slici koja prikazuje Mariju i Josipa u klanjanju Malom Isusu u jaslicama. Godinu dana kasnije nad ulazom u ovu kuću postavljeni su kipovi Marije i Josipa što će biti oznaka mnogih kuća naše Družbe, primjerice: Kuće utočišta sv. Josipa u Breitenfurtu, kapele Marijinog zavoda u Brnu, kapele samostana u Georgenthalu, Marijinog zavoda u Pragu, samostana Srca Marijina u Beču, crkve uz novu kuću Maticu, zavoda sv. Augustina u Sarajevu („Kip je u nadljudskoj veličini“ – svjedoči B. Leidenix).

            Toliki izvanjski znakovi privrženosti sv. Josipu znak su zapravo duboke zahvalnosti naše Utemeljiteljice i susestara za tolika primljena dobročinstva po zagovoru sv. Josipa te istovremeno dubokog pouzdanja u njegovu očinsku zaštitu. O njegovoj vrlo aktivnoj ulozi i odgovornosti u počecima Družbe govore nam još neke zanimljivosti vezane uz prva osnivanja i pastoralna djelovanja, financijske poteškoće i gradnju. Pri gradnji kuće u Troppau nastali su nepredviđeni problemi, među ostalima, na mjestima gdje su bili četiri metra debeli zidovi nije bilo nikakvog temelja. „Šest nesreća, koje su prijetile, otklonio je dragi Bog na zagovor sv. Josipa.“ (Kronika III, 21.5.1887.) Kuća utočišta u Breitenfurtu od početka je stavljena pod osobitu zaštitu sv. Josipa, a za proširenje te kuće zadužila je Utemeljiteljica sv. Josipa: “Sada mora graditi sv. Josip jer kuća nosi njegovo ime. Kao brižni domaćin pomoći će i kod ovog proširenja zgrade.“ (Život i djelo, str. 59.) Naime za gradnju spomenute kuće bilo je potrebno mnogo novca zbog čega su sestre odlazile u prošnju, ali za skupljanje milodara po Tirolu, sestre nisu nikako mogle dobiti dozvolu. Majka Franziska obećala je sv. Josipu da će, ako svojim zagovorom isprosi dozvolu, to odmah objaviti u „Glasniku sv. Josipa“. Tako je i bilo. Uz već spomenutu Kuću utočišta još su četiri dobile ime sv. Josipa za života Utemeljiteljice. Riječ je o Zavodu sv. Josipa u Sarajevu čije osnivanje prema riječima Majke Franziske „je veliki odsjek u povijesti osnivanja naše Družbe“ (Okr. 18.4.1882.) Utemeljiteljica osobito naglašava u vezi ovog osnivanja da smo tamo pozvane baš u mjesecu ožujku te da bi se useljenje trebalo dogoditi 30. travnja kada se slavio blagdan zaštite sv. Josipa. 1885. osnovana je kuća po imenu „Josipovac“ u blizini Tuzle gdje su sestre radile u poljoprivredi. 1888. godine Utemeljiteljica piše svojim sestrama o kući uz Maria – Loreto koja je dobila ime „Josipov mir“. 1893. uz zavod sv. Margarete u Pešti kupljena je još jedna kuća kojoj je Majka Franziska dala ime „Sveti Josip“.

Sveta obitelj

Iz opisa useljenja sestara u prvu kuću Maticu 1. veljače 1869. godine čitamo: „Sestre su ušle u kuću s kipovima Majke Božje i sv. Josipa i sa raspelom.“ (Kronika Ia). Kip sv. Josipa zasigurno se nije našao slučajno među rijetkim stvarima koje je posjedovala Majka Franziska. Naime ona je gajila osobitu pobožnost Svetoj obitelji i često je Družbu stavljala pod njenu zaštitu. Prva medalja koju su nosile članice Družbe na jednoj strani je imala sliku Sv. obitelji, a na drugoj strani simbol njihovih triju srdaca. Kada je prema uputi Crkve trebalo načiniti nove medalje, na mjesto tri srca stavilo se Presveto Srce Isusovo, a s druge strane i dalje je ostala slika Svete obitelji. Dodatna činjenica koja u ovoj zgodi govori o privrženosti naše Utemeljiteljice sv. Josipu jest podatak da su nove medalje sestre stavile prvi puta upravo na svetkovinu sv. Josipa: „19. ožujka uzele smo prvi puta nove medalje koje smo dale iskovati, jer su na prvima bila tri presveta srca ali je Crkva branila javno štovanje srca sv. Josipa. Na novim medaljama je sada mjesto onih triju srdaca samo Presveto Srce Isusovo.“ (Kronika II, 19.3.1881.) Obzirom da je briga za Mariju i Isusa bila povjerena Josipu od samoga Boga, Utemeljiteljica mu je povjeravala brigu i za našu Družbu. Tako je zajednički život Kćeri Božje ljubavi od početaka obilježen obiteljskim duhom Sv. obitelji. Na ovome tragu važno je spomenuti i 1888. godinu. Majka Franziska prvih dana nove godine podsjeća sestre da na poseban način pripadaju Isusu, Mariji i Josipu: „Pod posebnom smo zaštitom Svete obitelji. Tri jednake brojke u broju godine 1888. neka nas podsjećaju, kod pisanja ili čitanja toga broja, da pripadamo na poseban način Isusu, Mariji i Josipu. Na vrhu svakog pisma neka bude navedeno: I. M. J. (Okr., blagdan Sveta tri kralja, 1888.)

Okružnice

Sedamdeset okružnica, koliko ih zasad imamo otkrivenih, svjedoče također o značajnoj ulozi sv. Josipa u našoj Družbi. Josipa se spominje trideset i šest puta, bilo kao Patrijarha, bilo u nazivu nekog samostana, bilo po samom imenu, a od toga najčešće ga nalazimo u završnim blagoslovima. Majka Franziska zaziva ga kao zaštitnika u svim potrebama duše i tijela, zagovornika, onoga koji nas blagoslivlja i moli za nas, domaćina oca svake naše kuće, upravitelja Družbe i onoga koji šalje dobročinitelje:

„Marija i Josip neka budu vaši zagovornici u svim potrebama duše i tijela!“ (Okr. 23.2.1879.)

„Marija i Josip rado će položiti božansko Dijete u jaslice našeg srca.“ (Okr. 21.11.1881.)

„Bog neka vas blagoslovi, Marija štiti, a sveti Josip neka moli za vas.“(Okr. 13.7.1884.)

 „Zazivam Mariju da isprosi blagoslov svoga božanskog Sina za sve vas i bude vam majka, zaštitnica i predstojnica, a sveti Josip neka upravlja Družbom.“ (Okr. 17.12.1885.)

„Stavljam svaku sestru i cijelu Družbu pod posebnu zaštitu sv. Obitelji. Neka sv. Josip bude domaćin svake naše kuće.“ (Okr., blagdan sv. Ivana, 1887.)

Za kraj…

Neka nas ovaj pogled u prošlost potakne na molitvu ovom velikom svecu koji je cijeli svoj život izlazio iz vlastite ugode i sigurnosti, hodao nepoznatim putevima, živio u tuđim krajevima, prihvaćao Božje pozive koji se nisu činili ni logični ni razumljivi. Kao nagradu za izlazak iz svoje sigurnosti uživao je blizinu najveće sigurnosti, blizinu Božjega Sina. Odgajao ga je, hranio, u Hramu tražio, poučavao, štitio, volio i primao u svoje krilo te tako činio da milosrdna ljubav našega Boga, skrivena i utjelovljena u Isusu Kristu, jednog dana postane svima vidljiva, opipljiva i priznata. Neka nam stoga sjećanje na sv. Josipa bude putokaz kako uvijek iznova tražiti Boga i izvršavati zadaću koju nam je Majka Franziska ostavila: Ljubav nevidljivoga Boga činiti vidljivom među ljudima.

(Većinu podataka iz ovog razmišljanja kao i mnoge druge vezane uz ulogu sv. Josipa u našoj Družbi moguće je pronaći u: Glasilo Družbe KBLJ: „Putem Majke Franciske“ br. 24 (1993) 17-25; br. 42 (1997.) str. 3-8.)