Pripremajući se za proslavu svetkovine Duha Svetoga – Duhova Crkva pred nas ove nedjelje stavlja ulomak o proslavi Sina i Oca koji Isus izgovara u svojoj molitvi na oproštajnoj večeri, na Posljednjoj večeri.

U trenutku rastanka i znajući da ga čeka Pasha na kojoj je on sam Jaganjac on moli za one koje ostavlja iza sebe. Nije mu najbitnije da se samo za sebe pobrine. Moli za njih jer on je zbog tih i došao na svijet, za te je on i živio i umro. Za njih je uskrsnuo. Njegov je cijeli zemaljski život bio proegzistencija: da proslavi Oca i da spasi čovjeka.

Među tima za koje moli smo i mi. Za nas je on živio i umro. Nama je došao objaviti Oca. Nama je došao pokazati put do spasenja: sebe samoga. Sve što Isus Krist Sin Božji jest govori o Ocu, upućuje na Drugoga. Ali i na drugoga. Na čovjeka koji je pokraj nas. Tako i mi trebamo živjeti da bismo imali život vječni. Živjeti za Boga i živjeti za bližnjega. Time ćemo već sada praticipirati na životu s Bogom. Već danas ćemo živjeti vječnim životom. Jer tako živjeti znači postojati za nešto što vrijedi, što ne umire, što ima budućnost.

Sve što trebamo u životu spoznati možemo spoznati jedino po Duhu Svetom koji je Duh Istine i koji uvodi u svaku istinu. On daje razumjeti ono što je Isus objavio o Ocu nebeskom. On otkriva sve što jest. Po njemu istina na nas djeluje i mijenja nas. Njegovom snagom i ono što smo već mnogo puta čuli, pa možda čak i usvojili kao činjenicu ili informaciju, za nas postaje bitno, preobražava nas. Kao kad nam se nad nečim već poznatim upali lampica. Ta je lampica, svjetlo Duh Sveti koji nam daje razumjeti i spoznati. Imajući njega za Voditelja, za Branitelja i Tješitelja, za onoga koji uvodi u Istinu mi ćemo već danas, u svijetu živjeti životom kojemu nas je učio Isus Krist, Sin Božji – životom vječnim.

Razmišljanje uz evanđelje VII. vazmene nedjelje (Iv 17,1-11a), god. A