U subotu 2. travnja 2022., na Betaniji - groblju sestara Kćeri Božje ljubavi, koje se nalazi u predgrađu Sarajeva, obilježena je 132. obljetnica smrti sestre Luke Liengitz. Kao i svake godine i ovom je prilikom ovdje  slavljena sv. misa, koju je predvodio fra Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, u koncelebraciji s fra Stjepanom Radićem, gvardijanom franjevačkog samostana na Bistriku.

Objasnivši značenje imena Betanija - kuća siromaha, s napomenom da je to biblijsko mjesto u kojem su živjeli Isusovi prijatelji Marta, Marija i Lazar, fra Ivan je naglasio da to ime ujedno upućuje i na dio poslanja sestara Kćeri Božje ljubavi, a to je briga za siromašnu djecu i mladež koja se intenzivno ostvarivala u Zavodu sv. Josipa u kojem je kao vratarica radila mlada sestra Luka Liengitz.

Čitajući životopis s. Luke saznajemo da njena svakodnevica u Zavodu sv. Josipa na Banjskome brijegu nije bila nimalo lagana. Tuđa zemlja, nepoznata kultura, slabo poznavanje jezika, bolest… Zapadala je u krize, mislila se vratiti kući, napustiti čak i svoje zvanje. Međutim „zalog čestita i sveta života nije slijepa poslušnost i neka pokornost nego dugo izrastanje i nadvladavanje sebe, dugi hod. Riječ je o nimalo laganom hodu s Bogom, o izgradnji sebe, o uvijek teškom samoodgoju. Taj put koji često tako jednostavno nazivamo molitvom, doista je mistični put, put nerazumijevanja, osjećaja samoće, marginalnosti. To je sazrijevanje svijesti da je Bog doista u životu prisutan, ne samo u klanjanju pred Presvetim, ili kipom Srca Isusova, kako se Luka često molila, ne dakle u bijegu od ljudi, nego razgovor s Bogom vodi nas u svakodnevni život, u vlastite poslove i među ljude, konkretne, žive ljude“, kazao je fra Ivan.

Osvrćući se na s. Luku kao sestru u službi vratarice, fra Ivan je naglasio kako je to veoma važna služba u našim samostanima, jer „vratarica znači prvi dodir ljudi i svijeta s redovnicima, s jednim svijetom drukčijim od redovnoga, rekli bismo božanskim svijetom. (…) Sestra Luka je vjerojatno ostala u memoriji Sarajlija jer su prvi svjedoci prenijeli njezinu neobičnu brižnost, njezino pomno slušanje ljudskih muka, njezinu osjetljivost za nevolje drugih. (…) Iako nije bila učiteljica, nastavnica, ona je radila u odgoju, ona je pripremala đake, sređivala ih da budu uredni u razredu. Bila je i Marta i Marija u jednoj osobi.“                 

Nakon što je u nekoliko točaka razradio poruke iščitane iz života mlade sestre Luke, a koje se na osobit način očituju u njenoj solidarnosti s ljudima, osobito siromašnima, u njenom „građenju bratstva i sestrinstva u podijeljenom svijetu“, u njenom sudjelovanju u odgoju i obrazovanju na svjedočki način, u osmišljavanju bolesti i druge vrste patnje, fra Ivan je zaključio: „Sestra Luka nam je primjer da budemo ljudi Božje ljubavi: da volimo ljude, siromašne, da svatko na svoj način pripomaže odgoju i obrazovanju mladih ljudi, da budemo pomoć na bilo koji način potlačenima i da svoju snagu za život uvijek crpimo u tihom susretu s Bogom, u molitvi i svakodnevnom samoodgoju.“

Mnogi i danas, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, dolaze na grob s. Luke, mole, pale svijeće i zahvaljuju. Potvrđuju to bezbrojne pisane ceduljice koje posjetitelji ostavljaju na njenom grobu, a koje sestre pospremaju u posebnom arhivu. Potvrđuju to i današnji posjetitelji, koji su uz sestre iz Sarajeva, Travnika i Novog Travnika, došli unatoč kišnom vremenu, koje se u vrijeme sv. mise pretvorilo u prekrasan proljetni dan.

Nakon svete mise svi su zajedno izmolili opijelo za pokoju sestru Luku i za sve sestre ukopane u tom groblju. Vjernici su potom i dalje ostali u molitvi na grobu „sv. Luke“, kako je u Sarajevu mnogi nazivaju.